Škrinja, švelja i špajz

Nasloni glavu na moje rame. Dok ti na jesen miriše moja kosa, sjeti se leta albatrosa. Šapnuću ti priču kako smo ti i ja ljubav u periferiji srca. Dok vani pada kiša u otkucaju sata jesenja sonata otvara vrata. Zatvori oči i slušaj melodiju mog glasa dok kiša rominja po prozorima. Sjediš u fotelji sve bliži želji da sa usana tih progovoriš o našoj priči. Žmuri i stvori slike iz riječi. Sve ću ti reći. Princ si talasa, letiš krilima albatrosa. Širiš krila i kliziš sa vjetrovima. Pojavio si se iz magle rijetko ko te vidjeti može. Pjesniče, albatrosi na tebe i mene liče. Na ivici smo da ovim pjesmama kažemo šta osjećamo. Najudaljenijim središtem naših srca, kad se kao ptice vinemo sa talasima slobodni krilima albatrosa. Zlatnim bojama lišća što putuje daljinama, lastama što na jug lete da nas sjete da ljubav dišemo, živimo i pišemo. Da sačuvamo u sebi dijete dok naša krila lete i donose sreću mornarima.  Čuvam te u duši, čuvam te u okeanima. Pjesniče dodirni krila leptira i osjeti dlanovi

Vrijeme u kom se pletu džemperi sjećanja i poneka nit se izvuče ja stojim na rubovima svojih želja i tražim opstanak. Izvlačim i provlačim te niri što sam plela zamišljajući neke nove filmove u kojim igram uloge napisane u nekoliko sati. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzetasa sajta: Pixabay

Tu si zar ne? Snovima mi putuješ.  Kad zaspim ti dođeš. Nasloniš glavu na jastuk i bude povjetarac što mi pmiluje obraz.  Iskradeš se tiho da me ne budiš. A u sebi se nadaš da ću te vidjeti. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Zapisujem, kretanja ljudi. To je moj zadatak već nekoliko godina.  Tačno u 22 h spakujem svoje stvari i zaključam vrata.  Ključ ostavim na mjestu gdje ga svi mogu pronaći.  I da otvore vrata ne bi pronašli ništa. Stavljam slušalice i puštam muziku. Opet čujem da je neko tu.  Prati me već noćima.  Kad stignem do ulice koja vodi prema mojoj kući koraci se utišaju i odšetaju u drugom smjeru. Prijatelji mi kažu da gledam previše filmova.  Znam da osjetim korake kao što znam da su nekom potrebni podaci kojim raspolažem.  Ako neko zna ljude u ovom gradu, to sam ja. Kroz slušalice putuje pjesma, Soldier Fortune od grupe Pink Floyd. Obukla sam duskericu i jaknu. Noći su postale hladnije. I još kad imaš osjećaj da te neko prati hladnoća se upija u odjeću i dodiruje kožu. Lukavo se uvuče i pod kožu. Noćima želim da se okrenem i kažem izađi iz mraka i reci ko si. Gledam previše filmova, složiću se sa prijateljima. Ali isto tako slušam i svoju intuiciju.  Ona kad složi detektivski djelove slagalic

Olovni vojniče sjećaš li se muzičke kutije? I na kutiji filgranskih ukrasa. Tvoja ruka ih je pravila. A na tvojim dlanovima plesala je balerina. Uliva se voda boje indiga u čašu naše priče, olovni vojniče. Da li sreću donose olovni vojnici ili to čine balerine? Plešem piruete kroz tajnu šume i srećem vukove.  Razliva se boja indiga nebom zvjezdanim. Lete vilini konjici da li su iz bajke olovni vojnici. Postoje li dvorci od papira u kojim pleše balerina. Da li nosiš šal olovni vojniče da te čuva od zime. Sad kad nisi u zagrljaju balerine. Sakrijem se u muzičkoj kutiji, tamo me samo ti možeš pronaći. Gledam kroz prozore ljudi prolaze. Pitam se kako si olovni, griju li te naši dani. Zašto su tako često olovni vojnici sami u kutiji gdje je mrak. Treba ti svjetlost moja jedna nit i zrno da nađeš put. Imaš li još onaj kaput da te ugrije. Moj olovni vojniče. Znaš ti da sam te zavoljela i da su dvorci od papira hladni.  A da je tvoja muzička kutija ljubav i toplina. Čujem vukove, moj olovni vo