Šapnuću ti priču

Nasloni glavu na moje rame.

Dok ti na jesen miriše moja kosa, sjeti se leta albatrosa.

Šapnuću ti priču kako smo ti i ja ljubav u periferiji srca.

Dok vani pada kiša u otkucaju sata jesenja sonata otvara vrata.

Zatvori oči i slušaj melodiju mog glasa dok kiša rominja po prozorima.

Sjediš u fotelji sve bliži želji da sa usana tih progovoriš o našoj priči.

Žmuri i stvori slike iz riječi.

Sve ću ti reći.

Princ si talasa, letiš krilima albatrosa.

Širiš krila i kliziš sa vjetrovima.

Pojavio si se iz magle rijetko ko te vidjeti može.

Pjesniče, albatrosi na tebe i mene liče.

Na ivici smo da ovim pjesmama kažemo šta osjećamo.

Najudaljenijim središtem naših srca, kad se kao ptice vinemo sa talasima slobodni krilima albatrosa.

Zlatnim bojama lišća što putuje daljinama, lastama što na jug lete da nas sjete da ljubav dišemo, živimo i pišemo. Da sačuvamo u sebi dijete dok naša krila lete i donose sreću mornarima. 

Čuvam te u duši, čuvam te u okeanima.

Pjesniče dodirni krila leptira i osjeti dlanovima nježnost koju u sebi ima.

Žmuri dok ti šapućem ljubav.

Zamisli filmove koje si gledao danima u mojjim očima.

Dodirni moje lice i lagano ispiši stihove na obrazima.

Albatrose zamrsi moje kose.

Danima i noćima leti iznad mora, raširi svoja krila. 

U tvom sam se naručju skrila od vjetrova.

Ljuljaška naša je još tamo gdje smo ti i ja pričali zvjezdama priču o nama.

Volim te pjesniče.

Sleti na ostrva gdje se ljubav svije u našim očima.

Otvori oči pjesniče, kiša je preestala.

Izađimo vani vjetrova se ne bojim sigurna sam u rukama tvojim.

Dok ti moja kosa leti na vjetru kao krila alabatrosa, ljuljaška čeka dvoje da sviju ljubav i gnjezdo svoje.

Autor teksta: Milena Vujinvić

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay