Škrinja, švelja i špajz

Na mostu sagrađenom od nade svjetlile su sijalice.  Godinama su već tu.  Jedino svjetlo koja daje odraz svijeta koji smo nekad znali. Ostala sam, sama u ovom dijelu.  Tri mjeseca živim u tišini gdje nema ljudi. Ponekad mi se učini da neki eho dolazi iz dalekih mjesta.  Onda shvatim da je to varka mog uma. Zavrzlama misli koje bi željele da se nekim čudom čovjek pojavi. Pustinja u čovjeku još ima poneku oazu sačuvanu od zaborava.  Oko čovjeka puste daljine. O sebi ne pričam nikome.  Sretnem tu i tamo ljude kad idem do centra grada po osnovne namirnice. Prije dvije godine sam napustila kuću gdje sam živjela sa prijateljima.  Zajedno smo studirali i onda smo se odlučili da živimo u jednoj kući koja je imala tri etaže. Ispočetka smo svi dobro funkcionisali, ali onda sam uvidjela da je velika razlika među svima nama. Koliko sam čula još uvijek neki od njih žive u toj kući. Ni oni nisu znali mnogo o meni. U ovom vremenu moja tadašnja odluka ima svoje otiske. Kao da sam tada znala da će doći

Niz staklo prozora, teku kišne kapi. U zemlji leda i meda... čežnja. Na mom dlanu zrno soli i nada da me voli. Svitac na drugom dlanu. Zavoljela sam svjetlost tog čovjeka i zagrlila mu tamu. Sve mane i vrline.  Slušala njegove riječi, zagrlila i tišine. Sad ljubav, sekvence piše. Ovo je vrijeme kad padaju Aprilske kiše. Ostaju filmovi kao od sjećanja tragovi. Daleko su koraci njegovi. Na dlanovima novine, njegove ruke su ih držale i oči čitale. Sjećam se preko novina njegovog pogleda ispod obrva. Kakav film. Svjetlost je tražila svoj kutak u mraku. Na stolu svjetiljka, replika iz davnog vremena. Odlaže novine i ide prema meni. Volio je kad je polumrak čula bi mu korake kako dolaze. Pustio bi pjesmu i pjevao tiho. Zagrlio bi me i volio tako nježno. Pričao bi mi o dalekim otocima, pričao bi mi o svicima. O okusu morske soli kad dođe na usne naše. Sad sa mnom trag od sjećanja pleše. Pričao mi je priče za Laku noć.  Zaspala bih mu na grudima i sa njim bi disala. Kako sam tog čovjeka voljel

Zarobljeni u knjigama.  U fantaziji vremena. Perom i tintom napisani. Odštampani da bi nas čitali.  Noćas smo lutali kroz priče o vitezovima i plesali sa piščevim slovima.  Jutros smo ulogu vile i vilenjaka dobili kad smo stranice knjiga listali. Danas smo bili putnici novih planeta i vidjeli smo kako u Svemiru suncokret cvjeta. Putovali smo autima iz budućnosti, na vrhu planine smo izlazak sunca gledali. A jedno drugom smo sutoni. Bili smo ptice u krletki piščeve mašte i vidjeli smo čudesne botaničke bašte. U tom svijetu knjiga slobodu dišemo.  Čitamo dok sjedimo u fotelji a putujemo gdje pisac želi. Između redova knjiga skrivamo se kao da igramo žmirke. Šeširi lete kroz police. Perom i tintom napisani smo. Osmijehom plešemo naš ples. Ruke nam se dodiruju. Mi šetamo po svijetovima pisca i izvlačimo knjige sa polica. Nama su ti prostori kao ulica. Slažemo kule od knjiga i pravimo prozore. Nama su knjige pješčane plaže. Ti i ja smo biblioteka. Zbirka smo poezije.  Jedna strana od, dvije

Soba 408, zamišljam boju kako boji zid.  U maštu tražim uvid. Gledam kroz prozor svjetla grada. Noć je... spavam. Budim se snjeg pada. Juče je bilo proljeće. Hladna voda umivam oči. Jedan sto i dvije stolice u kutku. Stvari vire iz ormara. Polako otvaram vrata. U sobi 408 nema sata. Vrijeme se mjeri po pogledu kroz prozore.  Znaš kad je suton i znaš kad su zore. Vrata nemaju ključa soba 408 ne može da se zaključa. Soba 408, radio svira i dani su dugi kao godina. Telefon zvoni na dlanu zeleni baloni.  Mogu li zid obojiti oni? Soba 408 violinski ključ na prozoru gledam kroz stakla prozora i vidim obzorja. Bezdan polja i snoviđenja svijeta. Moja mašta po kamenim putevima šeta. Sleti golub i gleda me kroz staklo.  Da li se vrijeme na nevidljivom satu pomjerilo. U sobi 408 se čitaju knjige a pogledaš li u ljevu stranu  sva nebeska prostranstva u sobu 408 stanu. Beskrajni horizonti i fontovi slova što se olovkom na papiru pišu. Znaš, ponekad se čini da i zidovi sa nama dišu. Pisaća mašina na