Škrinja, švelja i špajz

Ulica puna ljudi grad umjesto da spava, tek se sad budi. Noć u kojoj hladnoću osjetiš pod prstima. U govornici nije ništa toplije.  Okrećem brojeve... Zvoni... u stotinki sekunde podiže slušalicu. Večeras nema zvjezda kad si se tako brzo javio. Ima... upravo gledam jednu zvjezdu. U kom sazvježđu? U sazvježđu tvojih misli. Smijemo se... a smijeh nam kroz slušalice dobija isti zvuk kao da se dva tona na skali stapaju u jedan. Hvala ti što si i večeras tu. Gdje drugo mogu i biti. Kako da ostavim skrivenog čovjeka u nevolji. Čuvarko uvijek izvučeš asa iz rukava. Ili kraljicu na šahovskom polju. O čemu večeras pričamo? Pričamo o tom da se ti nalaziš u zgradi na trećem spratu da možeš dobro vidjeti mene kroz prozor. Imaš i dvogled.  Svjetlo je prigušeno. Vidim ipak obris tvog lika. Upravo sipaš vodu u čašu. I da te pitam kakav je osjećaj  kad te vidim kao što ti vidiš mene? Uhvatila si me. Nisam... još.... samo te imam u vidnom polju. Sad se upravo udaljavaš od prozora.  Ideš prema vratima.

Stanica br: 33. prilazim polako.  Na stanici telefonska govornica.  Podižem slušalicu ubacujem sitne kovanice i okrećem broj. Zvoni... ne javlja se. Nije kući. Sigurno je otišao posmatrati zvijezde. Gledam na sat ostalo je još tačno 33. minute.  U tim minutama trebao bi se javiti. Ako se ne javi razgovaraćemo tek za tri sedmice. Nismo se nikad sreli. Naši razgovori su počeli jedne večeri. Stajala sam na ovoj stanici i zazvonio je telefon u govornici. Podigla sam slušalicu i čula glas. Molim te nemoj prekinuti, ostani na vezi.  Ćuti ako ti se ćuti samo nemoj spustiti slušalicu. I prije nego pomisliš da sam neki čudak, vjeruj mi nisam. Samo ostani na vezi 33. minuta. Ali... čekam autobus... trebao bi stići svakog trenutka. Čekaj sljedeći. Sljedeći je tek ujutro. Molim te samo ostani. Pomoći ćeš mi. Neko od nas bi trebao nešto pričati. Dobro ja ću.  Reci mi kako si nazvao baš ovu govornicu? Duga priča.  Nije duža od 33. minuta. Ne smijem ti mnogo reći o tom zašto zovem nakon tri sedmice o

Stolica i sto.  Na stolu sat u toj tišini samo se otkucaji čuju.  Pored prozora stoji jedna žena.  U prostoriji do te isto stolica i sto.  Samo na stolu pero papir i mastilo.  Kroz zid se čuju otkucaji sata jedan čovjek stoji pored vrata. Jedan zid između njih stoji. I ne bi ona stajala pored prozora, ni on pored vrata zagrlili bi se u otkucaju sata i ne bi to više bila tišina to bi ljubav puna riječi bila. A ona sama u okrilju stana ćuti riječi sa usana.  Tako bi otvorila prozore i dozvala more i svu ljubav što je ostavila njemu.  Brodovi čekaju da prođu oluje pa da morima krenu. On sam u pustinji ograđenoj zidovima.  A tako bi otvorio vrata i došao pred njena. Duboko u njemu stanuje ta žena i sva ljubav što je za nju čuvao kod nje je ostavio one noći kad je u stan do njenog odlučio poći.  Prazni su dani u tišinu upakovani a tišina nije dar.  Da bar može sa usana riječi pustiti sad bi ga zagrlila i ne bi pustila da teku dani usidreni kao osjećaji njeni. Pust je stan kad nema njenog os

Ulica povezanih snova i priča nastala iz stihova.  U novinama odštampana, sa usana pročitana.  Tražimo snove u budnim danima, a tamo gdje se spava stvarne otiske. Pišem molekule što u meni stvaraju atome.  Ovaj grad postaje pust kao da je raspust od susreta među ljudima. Kakva je to škola kad se ne čuju koraci i đaci. Kad nema drugova, ni onih krugova oko grada. Više priča pričaju grafiti fasada nego što ih ljudi međusobno govore.  Isključili su oči u oči razgovore uključili telefone svako u svijetu svome. U izrezbarenim slikama ovog vremena treba nam smijeha, treba nam iskrenih razgovora. Za istim stolom sjede ljudi neka ih neko probudi.  Iza ekrana nek pogledaju da jedno drugo u oči ne gledaju. Samo jednom suzom pokrenemo lavinu.  A samo jednim osmijehom zovemo se čovjekom koji osjeća  koji zna šta se u njemu događa. Pusti da izađe iz tebe što u tebi kao vatra lagano plamen hvata. I tu vodu što vatru gasi kad sam si. Zariješ dlanove  u lice prolaze scene kao u filmu i pustiš da svije

Voljeti tebe... to je kao dotaknuti zvjezde dlanovima. To je kao da otkriješ novu planetu koja je bilion galaksija daleka. Voljeti tebe to je kao da čuvaš kap vode na dlanu i ta kap žeđ za ljubavlju gasi. Voljeti tebe to je onaj eho koji stvore morski talasi.... a taj eho dušu oboji. Voljeti tebe to je kao da pamuk lice dotakne kad ti dodirneš moje obraze. Sresti tebe u ovom vremenu kad su susreti rijetki.  Sanjati tebe... Biti dio tvog sna pa se iskrasti iz njega tiho na prstima. Zalutati u misli tvoje kao u mrežu za leptire.  Iz te mreže pronaći prolaz i krila pustiti da lete. Zaspati pored tebe dok vani padaju kiše. Slušati tvoj glas koji melodijom tvoje duše pušta najljepše note.  Skupiti se u tvom zagrljaju i biti sigurna. Sanjati i pobjeći iz ovog vremena u tvoje vrijeme. Pronaći vremensku mašinu podesiti datum i godinu i naći se u tvom vremenu. U vremenu vitezova, džentlmena i romantika. Jer iz tih si godina iz dalekih vjekova. Kao klasik crno- bijelih filmova.  Nema žanra u koj