Samo ostani

Stanica br: 33. prilazim polako. 

Na stanici telefonska govornica. 

Podižem slušalicu ubacujem sitne kovanice i okrećem broj.

Zvoni... ne javlja se.

Nije kući.

Sigurno je otišao posmatrati zvijezde.

Gledam na sat ostalo je još tačno 33. minute. 

U tim minutama trebao bi se javiti.

Ako se ne javi razgovaraćemo tek za tri sedmice.

Nismo se nikad sreli.

Naši razgovori su počeli jedne večeri.

Stajala sam na ovoj stanici i zazvonio je telefon u govornici.

Podigla sam slušalicu i čula glas.

Molim te nemoj prekinuti, ostani na vezi. 

Ćuti ako ti se ćuti samo nemoj spustiti slušalicu.

I prije nego pomisliš da sam neki čudak, vjeruj mi nisam.

Samo ostani na vezi 33. minuta.

Ali... čekam autobus... trebao bi stići svakog trenutka.

Čekaj sljedeći.

Sljedeći je tek ujutro.

Molim te samo ostani. Pomoći ćeš mi.

Neko od nas bi trebao nešto pričati.

Dobro ja ću. 

Reci mi kako si nazvao baš ovu govornicu?

Duga priča. 

Nije duža od 33. minuta.

Ne smijem ti mnogo reći o tom zašto zovem nakon tri sedmice ovdje.

Reci ono što smiješ.

Hvala ti što si se javila. 

Ljudi obično prođu pored govornice ili se prave  da ne čuju telefon.

Hvala tebi što mi je autobus upravo otišao.

I što ću ovu noć spavati pod vedrim nebom.

Ne brini pronaći ću ti smještaj.

Imaš pravo na jedan poziv, kako ćeš me nazvati ponovo i reći adresu gdje se nalazi smještaj?

U toku razgovora ću ti reći gdje ćeš večeras spavati.

Počinje priču sve govori u šiframa koje ne znam dešifrovati.

Tačno u 32. minuti mi govori adresu gdje ću moći prespavati.

Pozdravlja se sa mnom ističe 33. minuta.

S druge strane ne čujem više njegov glas.

Spuštam slušalicu, uzimam stvari i idem da prespavam ovu noć u nadi da će sutra sve ovo biti san.

Ono što mi je kroz šifre rekao a ja tek u nekim djelovima razumjela ostavlja mi misteriju.

Tako on i ja svake tri sedmice razgovaramo u ovoj telefonskoj govornici. 

U ta 33. minuta za ovih godinu dana ispisali smo jedan roman u nastavcima. 

Još uvijek govori u šiframa. Samo što sad dobro znam riječi iza šifri.

Rekao mi je svoj broj tako da sad zovem ja. 

Ako se slučajno uspava ili odluta gledati zvjezde kao i ovaj put. 

Tada je kuća prazna, a telefon samo odzvanja. 

Ne znam kako mu to uspije ali stigne na vrijeme uz nekoliko sekundi zaostatka.

On vidi mene, ja njega ne vidim.

Često mi kaže da pazim kad neko prilazi govornici. 

Jer trebam ostati tu duže vrijeme a razgovor ne smijemo prekinuti. 

Zbog njegove sigurnosti.

Kaže da ga čuvam. 

Da sam mu spas i nada koju je čekao.

Omogućila sam mu da može živjeti pored svega što je još uvijek misterija koju nisam potpuno riješila.

Prošlo je nekoliko sekundi koje teku prema minuti. 

Čujem njegov glas.

Stigao je...

Dobro veče čuvarko.

Dobro veče skrivenom čovjeku.

Izvini kasnim. 

Išao sam...

Da gledaš zvijezde.

Sve ti znaš.

Ne znam ja mnogo toga... ali to znam. 

Jer samo tada odlutaš od razgovora.

Sad sam ovdje... zar ne?

Jesi.

Pazi sa desne strane dolazi jedan prilično neobičan čovjek. 

Ima šal oko vrata i šešir na glavi. 

Ne obraćaj pažnju na njega.

On je tu da provjeri da li pričaš sa mnom.

Staće pred tebe sa druge strane stakla. 

Ostani mirna i gledaj ga pravo u oči.

On će tu ostati nekoliko trenutaka. I onda će otići.

Znalo se tako dogoditi da prolaznici ne budu samo prolaznici već ljudi koji znaju za naše razgovore.

Gledam u oči čovjeka, on traži strah u mom pogledu. 

Ostajem mirna i slušam njega kako mi govori da ni jednog trenutka ne otkrijem da sam znala da će se pojaviti preda mnom.

On se udaljava od stakla i odlazi.

Otišao je... mada ti to već znaš.

Ti si negdje ovdje u blizini zar ne.

Sve vidiš prije nego li ja uspijem da ti kažem ako sam nešto primjetila.

Ne znam ko si, ali jedno sigurno znam.

Ti znaš više nego što mi govoriš.

U pravu si... ali nije vrijeme da ti to još kažem.

Jer ni ti nisi sigurna, razgovaraš sa nekim ko je veoma tražen.

Ti si sa razlogom odabrao mene da se javim one večeri.

Je li tako?

Nije to bilo slučajno, ti vjerovatno znaš ko sam ja.

Znam ko si, isto kao što sam znao da ćeš to veče biti na stanici.

U trenutku mi se počinju slagati sve kocke koje su nedostajale mjesecima.

Nalazim se u nečijoj igri, neko vuče konce u cjeloj priči.

Odjednom misterija prestaje biti toliko skrivena i otvara polako vrata ispred kojih stojim duže vrijeme.

Ključ se pojavio u mojim rukama.

Pitanje je šta me čeka iza vrata kad ih otvorim.

Njemu ništa ne govorim, on ionako već zna moje misli prije nego sam ih uspjela sama pomisliti.

Reci mi koliko ćemo ti i ja ovako razgovarati?

Reći ću ti kad dođe vrijeme da više ne trebaš dolaziti u telefonsku govornicu u kojoj provedeš 33. minuta.

Biće to razgovor u kom ti ipak nećeš znati cjelu priču ali dio priče ćeš znati.

Vrijeme ističe polako.

Želim ti prijatno veče.

Hvala i tebi.

Do sljedećeg razgovora... čuvaj se.

I ti se čuvaj.

Za mene ne brini, ja se uvijek snađem.

Ti si na manje sigurnom mjestu od mene.

Rzagovor je završen. Spuštam slušalicu.

Pred govornicom je već red ljudi čekaju na razgovor.

Izlazim vani, udišem zrak i puštam korak.

Svaki put sve manje znam, a sve više se zapetljava priča u kojoj sam se našla jedne večeri.

Sad znam da to nije bilo slučajno.

Ljepo je veče prošetaću do svog doma u kom se nalazim već godinu dana.

Da... prošlo je mnogo autobusa od onog kog sam čekala te večeri.

I ne idem odavde dok ne saznam ko je sa druge strane slušalice i zašto je odabrao baš mene.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay