Stavi osmijeh u oči tvoje

Ulica povezanih snova i priča nastala iz stihova. 

U novinama odštampana, sa usana pročitana. 

Tražimo snove u budnim danima, a tamo gdje se spava stvarne otiske.

Pišem molekule što u meni stvaraju atome. 

Ovaj grad postaje pust kao da je raspust od susreta među ljudima.

Kakva je to škola kad se ne čuju koraci i đaci.

Kad nema drugova, ni onih krugova oko grada.

Više priča pričaju grafiti fasada nego što ih ljudi međusobno govore. 

Isključili su oči u oči razgovore uključili telefone svako u svijetu svome.

U izrezbarenim slikama ovog vremena treba nam smijeha, treba nam iskrenih razgovora.

Za istim stolom sjede ljudi neka ih neko probudi. 

Iza ekrana nek pogledaju da jedno drugo u oči ne gledaju.

Samo jednom suzom pokrenemo lavinu. 

A samo jednim osmijehom zovemo se čovjekom koji osjeća  koji zna šta se u njemu događa.

Pusti da izađe iz tebe što u tebi kao vatra lagano plamen hvata.

I tu vodu što vatru gasi kad sam si.

Zariješ dlanove  u lice prolaze scene kao u filmu i pustiš da svijet ide i da ne vide šta oči govore.

Kažu da se smiješ a vide li iza osmijeha da negdje teče suza poneka.

Vide li te izbliza kao što te vide iz daleka?

Osjete li u tebi nepoznate im planete i pomažu li tvojim slomljenim krilma da se zalječe i lete.

Čitala sam ove riječi i rečenice u knjizi koju sam pronašla. 

Otvorila sam vrata i krenula ulicama. 

Kao da su te iste riječi i rečenice iz knjige došle na ulice.

Osluškujem sve ono što čujem.

Svojim mislima skupljam u jednu torbu poglede i daljine među ljudima.

Nikom svoje rane ne govore.

Jer nije vrijeme za razgovore. 

Sve u sebi skupe kao cedulju ispod đačke klupe.

Tek ponešto na svom licu napišu a zaboravom obrišu.

Ljudi kad u srcu zastudi, ko će da probudi ono što ste ćutali.

Otuđili smo se od svih, u ekrane stavili dane, ostavili same đake u klupama.

Knjige zatvorene, table prazne bez ispisanih riječi kao da će nam ekrani sreću reći.

Vodimo se mapama i slikama koje ne govore o nama.

A šta stvarno osjećaš da li znaš.

Kad se zidovi sami otkriju riječi sa ekrana ne mogu da pokriju tu tišinu koju živiš sa sobom.

Kad noć doputuje a ekrani zaćute kako provodiš u samoći minute.

Otvori ormare svoje, obuci boje i stavi osmjeh u oči tvoje.

Izađi iz ekrana, izađi iz svog stana i pogledaj ljepotu dana.

Vidi let leptira, pjev ptica i nek ti osmijeh bude ono što ne silazi sa lica.

Stavi naočare sreće, pogledaj kako se svijet okreće... kako pleše svojim koracima po ulicama.

Raširi ruke kao što ptica krila raširi... tu si da voliš ne zaboravi.

Pričaj mi o sreći, to što te u duši boli reci. 

Ne skrivaj ispod slojeva suze, ne ćuti riječi.

Samo ih reci.

Reci šta osjećaš osobi koju voliš.

Reci kad te nešto povrjedilo, kad te dotaknulo i u tebi ostalo.

I svakim danom te boli sve više.

Više riječi govore kapi kiše a ti čovječe sve tiše i tiše u sebi suze brišeš.

Na licu ih ne pišeš. 

Ne puštaš suze da idu na slobodu već toneš u svom unutrašnjem brodu.

Gledaš u mora što u tebi olujama žele izaći vani.

U ekranu nisu tvoji dani.

Tvoji dani su tu gdje ti noge zemlju dodiruju, gdje ti oči kroz prozor u prve jutarnje zrake gledaju.

Koliko su se ljudi otuđili da li znaju, da li osjećaju na svojim dlanovima ili žive u ekranu u tim izmaštanim snovima svijeta koji negdje tamo u virtulanim prostranstvima šeta.

Pogledaj kroz pogled duše tvoje kad se u tebi sve pokidane niti spoje koliko je u tebi ljubavi.

Pričaj o tom šta osjećaš, i pusti more oluja u tebi da ide kroz oči zaplači kad to srce poželi, kad se u tebi sve slomi kad nastanu brodolomi.

Smij se kao dijete, smij se da tvoj smijeh zasmije sve ljude da osjete da su tu u vremenu u kom je dodir stvaran, u kom se u oči čovjek gleda.

U svijetu  ledenih santi budi sunce koju ljubav živi.

Stavi osmiejh u oči tvoje i pomješaj boje, oboji kistovima ljubavi prazne listove.

Živi svoje snove.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay