Samo zažmuri

Ulica puna ljudi grad umjesto da spava, tek se sad budi.

Noć u kojoj hladnoću osjetiš pod prstima.

U govornici nije ništa toplije. 

Okrećem brojeve...

Zvoni... u stotinki sekunde podiže slušalicu.

Večeras nema zvjezda kad si se tako brzo javio.

Ima... upravo gledam jednu zvjezdu.

U kom sazvježđu?

U sazvježđu tvojih misli.

Smijemo se... a smijeh nam kroz slušalice dobija isti zvuk kao da se dva tona na skali stapaju u jedan.

Hvala ti što si i večeras tu.

Gdje drugo mogu i biti.

Kako da ostavim skrivenog čovjeka u nevolji.

Čuvarko uvijek izvučeš asa iz rukava.

Ili kraljicu na šahovskom polju.

O čemu večeras pričamo?

Pričamo o tom da se ti nalaziš u zgradi na trećem spratu da možeš dobro vidjeti mene kroz prozor.

Imaš i dvogled. 

Svjetlo je prigušeno.

Vidim ipak obris tvog lika.

Upravo sipaš vodu u čašu.

I da te pitam kakav je osjećaj  kad te vidim kao što ti vidiš mene?

Uhvatila si me.

Nisam... još.... samo te imam u vidnom polju.

Sad se upravo udaljavaš od prozora. 

Ideš prema vratima.

Pazi na kabl prekinuće se veza. 

A znaš da su 33. minuta ono što trebaš ispuniti.

Ne možeš otići iz prostorije.

Kako si saznala?

Učenik uči od učitelja.

Molim te samo zažmuri.

Zašto... da vidiš sazvježđe u mojim mislima.

Ili da nestaneš iz te sobe?

Ne mogu ja nigdje odavde.

Ovdje sam zarobljen dvije godine i ti si mi jedini kontakt sa ljudima.

Znaš li da čekam svake tri sedmice da čujem tvoj glas.

Da znam da nisam nevidljiv, da ove usne mogu prozboriti sa nekim poneku riječ.

Ta 33. minuta meni su sve.

Kad se one istope ostajem sam.

Kad ti spustiš slušalicu sve roletne osjećaja da sam čovjek se spuštaju.

Za njih sam mašina koja treba osmisliti čip i u njega ugraditi milione podataka.

Za njih sam tek jedan mladić koji je svojim umom sam sebe zarobio.

I ne igram na kartu sažaljenja, jer znam da kod tebe to ne prolazi.

Igram na kartu iskrenosti.

Samo zažmuri i dovešću te kroz opisano ovdje kod mene.

A da se  ipak popnem tim vatrogasnim stepenicama do tebe.

Zapamti ni ti ne možeš iz telefonske govornice dok razgovaramo.

Dobro, žmirim.

Osjetiš li hladnoću ove sobe u polumraku. 

Ne baš.

Samo me slušaj i pusti da te vodi moj glas.

Dosad me nije dobro vodio ovdje sam više od godinu dana.

Ne znam ko si i zašto si izabrao mene. 

Ono što znam je da ću se sresti oči u oči sa tobom.

Kad se sretnemo šta će biti.

Tada ću ja tebi reći da zažmuriš.

Svojim dlanovima ću dotaknuti tvoje lice.

Preći ću svaku crtu na tvom licu i to žmureći.

Moguće je  da nas prisluškuju iako sam preusmjerio puteve i sve što govorimo njima stiže kao šifra.

Mjere vrijeme našeg razgovora. 

Zašto su te 33. minute od velikog značenja?

Znaš potrebne su tačno 33. godine da bi Sunce izašlo na potpuno istom mjestu na horizontu.

I kakve veze to ima sa govornicom?

Ima i nema.

Sunčeve zrake svako jutro prolaze kroz staklo govornice.

Govornica je 33. u ovom području. 

Pogledaj iznad sebe i vidjećeš broj 33.

Rekli su mi da tačno toliko minuta trebam pričati sa osobom koja se javi.

A da se vratimo na dio kad žmurimo.

Ne zaobilazi nezaobilazne teme. 

I sam znaš da je romantika šifra koju koristimo da bi njom izgovorili riječi koje samo ti i ja znamo.

I njima ostavili nepoznate tragove koji izgledaju kao razgovor dvoje ljudi koji se vole.

Ti odlučuješ šta će oni čuti. Sad nas ne čuju.

Znao sam ko si i čekao sam te one večeri, čekao sam te kao ozbelo sunce.

Bila si nada koju mi je poslao prijatelj. 

Ti nisi smjela znati ništa o tome.

Vidim da si pronašla niti koje sam sakrio u džemperu ove misterije.

Slušam ga kako govori još uvijek žmurim.

Nešto mi govori da otvorim oči.

Ipak nastavljam da žmurim.

U tom trenutku čuću riječi koje će okrenuti moj svijet nagalvačke mada je bolje da se govornica okrenula jer je sasvim sigurno preokrenula moj život.

Čuvarko?

Reci skriveni čovječe.

Ovo je veče poslije kog više ne trebaš dolaziti u govornicu.

Na mom licu se smjenjuju sreća i žal. 

Sreća jer sam slobodna i mogu sjesti u autobus koji čekam više od godinu dana.

I saznanje da se više nećemo sresti i čuti mi donosi neki pritisak u grudnom košu a taj pritisak u moje oči donosi one kapi koje zovemo suzama.

Uspio si napraviti čip?

Jesam.

Saznaćeš dio ove priče sad ovog trenutka.

Pogledam na sat još 3.minuta do završetka našeg razgovora.

Reci slušam te.

Želim da znaš da si mi pomogla i spasila si me.

Preskoči uvode ne idi okolnim putevima samo mi reci.

Čuvarko ti si... ti si čip.

U tom trenutku kao da se staklo govornice lomi u paramparčadi i čini ovo saznanje manje lomljivim.

Saznajem sve one pokidane djelove misterije a ja sam dio tih pokidanih djelova.

Igra... sve je ovo igra uma kom sam pomagala više od godinu dana.

Njegov glas se ne čuje sa druge strane... čujem samo staklo kako ovaj put stvarno puca kao da se putem slušalice prenosi svaki dio razbijenog komada stakla.

Otvaram oči, gledam prema prozoru.

Razbijen je.

Otvaram vrata i istrčavam, čujem ljude pred govornicom kako govore.

Okreće mi se ulica izdužuje mi se postaje vijugava.

Trčim, čujem zvuk auta koja se naglo zaustavljaju. 

Ljudi treče u suprotnom smjeru od moga. 

Oni bježe što dalje, a ja idem što bliže.

Za mnom putuju oblaci prašine i misao u glavi koja se ponavlja.

Pronašli su ga.

Idem mu pomoći. 

Čovjeku koji je moje tijelo pretvorio u čip sa šiframa. 

Čovjeku čiji obris lica sam vidjela ali ga želim gledati u oči kad mu budem govorila sve ono što je u meni i želi biti rečeno njemu skrivenom čovjeku.

Prašina, u kojoj ostaje telefonska govornica i ja čip koji hoda i kog prate. 

Postala sam kao i on neko ko je tražen.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Sliak preuzeta sa sajta: Pixabay