Svi stražari tvog srca su davno zaspali

Stolica i sto. 

Na stolu sat u toj tišini samo se otkucaji čuju. 

Pored prozora stoji jedna žena. 

U prostoriji do te isto stolica i sto. 

Samo na stolu pero papir i mastilo. 

Kroz zid se čuju otkucaji sata jedan čovjek stoji pored vrata.

Jedan zid između njih stoji.

I ne bi ona stajala pored prozora, ni on pored vrata zagrlili bi se u otkucaju sata i ne bi to više bila tišina to bi ljubav puna riječi bila.

A ona sama u okrilju stana ćuti riječi sa usana. 

Tako bi otvorila prozore i dozvala more i svu ljubav što je ostavila njemu. 

Brodovi čekaju da prođu oluje pa da morima krenu.

On sam u pustinji ograđenoj zidovima. 

A tako bi otvorio vrata i došao pred njena.

Duboko u njemu stanuje ta žena i sva ljubav što je za nju čuvao kod nje je ostavio one noći kad je u stan do njenog odlučio poći. 

Prazni su dani u tišinu upakovani a tišina nije dar. 

Da bar može sa usana riječi pustiti sad bi ga zagrlila i ne bi pustila da teku dani usidreni kao osjećaji njeni.

Pust je stan kad nema njenog osmijeha i glas što dopire preko radija i film što teče na televizoru... misleći na nju budan dočeka zoru.

Nekad hoda gore-  dolje utabane stope na tepihu pita se da li ona zna da on ne spava.

Nedostaje mu dodir njenih dlanova.

I kosa njena kao morska pjena algama uvijena.

I ti obrazi kad je pogleda, a ona se zarumeni kao djevojčica koju je onda sreo. 

Tad je mogao da iskaže osjećanja i održi obećanja.

A sad ćuti. Te tišine nekad su bile udvoje blizine a sad su jednim zidom što ih djeli postale daljine.

Negdje tamo na morskim obalama izvan ovog stana sanjaju, žive ljubav i vole kao što nebo voli more.

Ovdje tišinom vežu minute i iz nekog inata ćute.

Na peronu ostavljenih snova, između zidova vozovi ne prolaze.

Ona ga još uvijek ljubi. S druge strane zida on nema uvida šta osjeća voljena.

Nedostaju mu njena ramena i jedna ljubav u srcu njenom ostavljena. 

Nedostaje mu da je gleda dok hoda po sobi tiho da ga ne probudi. 

A onda ubrza korake, dođe do njega i samo ga poljubi.

On je tada nježno sebi privuče.

Juče...  sve je to bilo juče.

A juče  u danas teče kao neka poema, ta ljubav njena tako snena i opijena talasima njegovog glasa.

Nedostaje. 

On čezne za njenim očima. A zid ih sakriva. Krene prema vratima u onim satima kad svi odavno spavaju.

On se u sobu vrati a idu sati i glavu na jastuk stavi za nju se pomoli još je voli.

Negdje u pola noći se na drugu stranu jastuka okrene i kao da vidi oči njene, njenu kosu i ruke njene negdje sa njegovim prepletene.

A soba ćuti.

Ona nije tu.... ona je iza jednog zida što ih djeli.

Ove noći duge, preduge on je želi.

Jednako kao i noći svake. Dok čuje njene korake, u sebi napravi razamke između ljubavi i inata.

Zna da treba samo da otvori vrata i uzme taj ključ što je sve zaključao i da otključa  bravu na srcu njenom.

Da opet bude sa svojom voljenom.

Ustaje iz kreveta dok noć još vlada, a zora lagano dolazi i stane pred vrata.

Počne da pjeva...

Svi stražari tvog srca su davno zaspali. 

Dok su mene čekali.

Ti i ja smo budni ostali.

Ima li prolaza između zidova koje si sagradila.

Moja voljena...

Ostaću pred ovim vratima, čekaću te dok vrata ne otvoriš.

Znam da me još voliš.

S druge strane vrata uz otkucaje sata njeno srce kuca, a zid puca.

On govori...

Sve naše noći što smo proveli ti pored prozora ja pred ovim vratima neka otvore ove zidove.

Voljena nosim ključeve, otključaću zatvorena vrata u tvojoj duši.

Zid više ne puca... sad se ruši.

Ostajem ovdje ne idem nigdje dok ne vidim tebe.

Pusti brodove i more da zajedno plove. 

Vratimo nam sutone pored morske obale.

Vratimo nam zagrljaje ... vratimo nam one naše poglede.

S druge starne ona čezne kroz njegovu pjesmu i riječi.

On stoji pred vratima... čuje kako se ključ u bravi okreće i njegov pogled se sa njenim pogledom susreće.

Dramska pauza romantičnom pantomimom pogleda spaja usne... ruke... jastuke. 

Razdvaja zidove, otvara vrata. 

Oni se grle i vole uz otkucaje sata.

Gledaju sutone i more kako sa brodovima  putuje.

Zid među njima postao je prolaz sa vratima.

Dvije stolice i sto.

Na stolu  šolje za njih dvoje... knjiga koju je on napisao. 

Sjede za stolom i gledaju se... onako kako se gledaju oni koji žive ljubav.

Čita joj knjigu iz onih noći kad su se duše i kroz zid osjećale, onih noći kad su ljubav sebi obećale. 

Kad su inatu noći zatvorile vrata i voljeli se uz otkucaje sata.

Onih jutara i dana kad više nije bio sam... kad više nije bila sama.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay