Škrinja, švelja i špajz

Ponekad ponavljamo situacije.Čini nam se kao da smo to već vidjeli i da smo tu i tada bili.Zamislite da ponavljate jedan dan više puta.Prije tri godine na Tv-u je bila najava za film.Baš je to bilo ovo doba godine.Odlučila sam da ću gledati film.Ovako je to bilo.Hronologija je sljedeća:Prve godine čekam film,sjedam u omiljenu fotelju i film počinje.Gledam i taman došao film do polovine.Daljinski se odvezao u drugom smjeru i prebacili mi program.Znači ništa od filma.Druge godine isti film, Ovaj put počinje kasnije.Odlučim opet gledati.Sjedam u fotelju ,film počeo.Opet kao po pisanom pravilu,daljinski otišao u drugom smjeru,prebacili mi program. Treća godina,film je najavljen u subotu.Pa je onda promijenjen termin u nedjelju.U nedjelju,su promijenili vrijeme prikazivanja. Kažem :Nešto ima u tom filmu, ima neku poruku i trebam ga odgledati.Tražila sam ga na internetu,ali se ne može gledati.Nađem konačno film,titl na španjolskom.Dobro, odgledaću, znam nešto španjolskog.Kad sam pokušala

Koje li je godišnje doba?Koji dan?Gdje se nalazimo i gdje idemo?Pitanja postavljamo drugima i sebi samima.Kao da smo u nekom procijepu vremena.U nekom filmu,kao da igramo, naučna fantastika.Realno nerealne slike.Sve nam se pomiješalo da sami sebe ne prepoznajemo.Uticaj klime,sunce grije mjesto snjega da pada.To je sigurno,šta bi drugo moglo biti?Praznici idu,ne znamo ni sami da teku dani.Da godina leti,gdje li žuri ne znamo?Ide ona poput rijeke teče. Ima svoj tok,ne obazire se na nas.Sve sto smo htjeli i željeli a nismo stigli i uspjeli put prošlosti putuje.Da sa svim prošlim željama druguje.Već ih je popriličan broj.Pravo društvo. A mi?Mi novim željama težimo, bježimo od onih sto su spakovane poput poklona otišle na dobro znanu im adresu. Dociće u prave ruke.Adresa glasi :Prošlost bb.Prošlosti će odveć drago biti. Što je dobila još neostvarenih želja zapisanih krajem godine na parčetu papira.Paučina se uhvatila i slova već blijede.Tako i želja blijedi.Kako vrijeme odmice. Gdje go

Kad?Tada!Sad!?Ovdje,tamo!Naprijed idi natrag se ne vraćaj.Put će biti isti. Ne mijenjaj ono što si već napisao sam.Povratak u prošlost ne postoji ni putovanje u budućnost.Sadašnjost je putovanje.Zima duga hladna. Snjegovi zavejali put.Pored kamina sjedite, pored vatre grijete ruke.Iz kuće se ne može vani.Javili su na radiju da su putevi neprohodni.Slušate muziku,praznične pjesme.Neka čarolija i sjeta u vama.Zaboravili ste da se poput djeteta radujete praznicima. Neko je ovo čudno vrijeme.Sva ta zimska idila se godinama otapa poput snjegova kad se zima bliži kraju.Nema u ljudima te radosti.Mašine smo ništa drugo.Sve nam je jednolično, obično i obaveza. Primjećujem da su ljudi toliko okupirani,okupiranjem svega što u toku dana trebaju uraditi.Nekad dođe čovjeku da zaista sjedi pored kamina,da su putevi snijegom zavejani. Sve ono što je vani, neka je vani.Sve može da stoji i čeka. I obaveze i neobaveze. Znate šta? Čim bi putevi postali prohodni mi bi po starom. Iako smo sebi netom obećal

Jedan svijet, kao kugla, kontinenti i sve se vrti oko globusa.Teatar, u kom se krećemo,mislimo i živimo.Ples na kiši, kap rose na dlanu.Pjesma pod suncem.Hod po mjesečini, pod nebom i zvijezdama. Stope u snijegu, osmjeh djeteta,voljena osoba kraj vas.Sa osmjehom i suzama, sa ljudima i svjetskim čudima. Kutija kao Pandorina.Kad je otvoriš sve tajne budu otkrivene.Neke ostaju čudom sakrivene.Cijeli svijet je teatar snova.Na pozornici stoje glumci.Tekst drže u rukama.Vode dijaloge i monologe.Pozornica je velika, uloge značajne bilo da su glavne ili sporedne. No hoće li publika prepoznati iskrene, i one koji to nisu? Glumci će odigrati svoje uloge,biće oni likovi koji su im zadani.Od riječi do riječi čitaju tekst. Kad neki dio zaborave, tu je skriveni šaptač da ih podsjeti. Ponekad sami tekst osmisle.Velike su naše pozorišne daske, koje život znače.Velike, a nama se ponekad čine malima. Malim za naše korake. Koračaš čovječe, ne glumi,ne čitaj unaprijed napisan tekst. Mijenjaj ono što nije

Unutar riječi, van priče. Unutar vremena, van njegovih okvira. On, ona,vi,mi, ljudi-nadljudi. U kockama pod krovovima žive.Vani rijetko izlaze. Na kockama prozore imaju. Ponekad ih otvore, da uđe svijetlost, dašak vjetra, kap kiše, pahulja snijega.Izolacija od svega što je vani. Sigurni unutar zidova.Vani izlaze kad pronađu onog kom treba pomoć. Ne prolaze pored uplakane djece, ljudi koji nemaju dom. Za druge ljude skupljaju hranu i odjeću, makar i sami nekad oskudijevaju. Odmetnici nisu, nadljudi jesu. I nisu drugačiji od običnih ljudi,već imaju više snage. Ne vole da ih hrabrima zovu, ne traže ni obično Hvala.Već vole da vide ljude sa osmjehom na licu. Da vide kako su ženu što prosi na ulici, odveli na toplo da zgrije ruke i spakovali joj hrane za ponijeti. Da bar nekoliko dana može djecu nahraniti, a da joj ruke nisu promrzle. Nekad ne spavaju noćima,već lutaju od kuće, do kuće ne bi li prikupili što više pomoći. I sami su prošli kroz slične situacije, empatija je stanovnik nji

Prvi mraz jutros u mom dvorištu.Rano jutro, iz  topline doma posmatram kroz prozor.  A vani hladno i miriše zima. Na stolu topli kakao, uobičajen napitak u ovim hladnim danima. Na radiju najavljuju hladna jutra i mraz, a sunčane dane.Tako će biti tokom cijele sedmice.Ispijam topli kakao, dopire pjesma,koja priliči ovom jutru, pod imenom "Mrazevi"od Irine Kapetanović. Proviruje sunce, opire se gospodin mraz! Ima nešto u mrazevima. Nešto što se objasniti ne može, ali znam da ima! Ima nešto u ljudima, koji često zaborave na druge ljude, koji su bili tu kad im je pomoć bila potrebna. I baš kao što sunce mraz otopi, tako nestanu prijateljstva i ljubavi. Iščeznu.Tako ljeto u ljudskim srcima zamijeni zima. Ipak ne trebamo se čuditi, svi su tu kao prijatelji onoliko koliko su i trebali da budu. Sve se mijenja (baš poput godišnjih doba)i prolazi. Mrazevi ostaju i uvijek se vraćaju. Prestaju ljubavi, oni koji su se voljeli, više se ne vole.Ljubavi dolaze, ljubavi prolaze. Prijate

Kad u noći sjenke igraju ples svima dobro znani, tada neobični ljudi stupaju na pozornicu teatra. Jer jedino tada je pozornica slobodna.U to vrijeme dok sjenke lutaju ulicama, na sceni teatra neobični ljudi govore( bez da glume) kako stvari izgledaju danas. Pomjeraju se granice mogućeg i nemogućeg. Njima nisu potrebni šaptači.Oni nemaju unaprijed napisan scenarij.Oni ga stvaraju usput. Improvizuju. Ne režiraju predstavu, već je stvaraju uz pomoć svega što ih okružuje.Sve oko nas su teatri.Teatri, gdje sjene imaju svoje izvedbe. Noćne sjene sto gradom hodaju, danju su im lica sakrivena pod maskama.Tek u noći im prava lica može čovjek vidjeti. Neobični ljudi zapravo i jesu poenta priče. Oni reaguju, preduzimaju i realizuju. Oni se usude biti ono sto jesu. Bez maski.Oni ne obraćaju pažnju na to šta drugi govore.Oni su svoji u njihovom vremenu i njihovom svijetu. Ne ograničavaju ih kazaljke na satu. Ne trče za vremenom,već puštaju vrijeme da teče, pritom mudro to isto vrijeme upotrijebe da

Kako bi bilo da, jednog dana,donesete jednu sasvim neobičnu odluku? Recimo da bi to otprilike izgledalo ovako:Prolazite pored autobuske stanice, primjećujete jedan neobičan autobus. Na njemu se nalazi natpis: Improvizuj i promijeni! Djeluje Vam zanimljivo, iako niste od onih koji vole ne predvidive stvari. Tim više što ne znate gdje vodi ta improvizacija? No odjednom Vam je dosta igre, koju igrate svaki dan. Poznajete sve igrače sa kojima ste učesnik u svakodnevnom životu. Poput magneta Vas privlači natpis. Idete prema autobusu.Vozač pomalo drijema, no iz polu sna ga prenuše glasovi, potencijalnih putnika. Pitate se gdje se može kupiti karta i u kom pravcu ide autobus? No vozač kao da čita vaše misli i kaže Vam: Karta se ne kupuje,Vi ste karta! Pravac i odredište ćete sami odrediti. Kako to pitaju se svi, među njima i Vi? Na Vama je da donesete odluku. To je Vaš izbor i sloboda. Putnici polako ulaze i vi ste se odlučili da idete! Unutrašnjost autobusa se ne razlikuje od onih sa koj

Lutam svijetom u potrazi sam.Tek obično-neobični čovjek sam. Tražim, ne znam šta? Ali kad pronađem znaću. Lutam, a na mjestu stojim. Idem a ne idem. Smjenjuju se dani, noći, godine još tražim, ne nalazim ali naćiću. Znam, osjećam. Zastanem, poželim odustati, priznajem! A onda opet nastavim. Zapetljam pa odpetljam cijelu priču. Sve kažem a ćutim. Sakrijem u jednu kutiju, sve ono što ne želim da drugi znaju.Oni vjeruju samo u ono što vide.Ono što ne vide ne poznaju pa žive sa svojim ubjeđenjima i uvjerenjima. Pogledom sve kažem, no oni to ne prepoznaju. Pustite neka vjeruju u ono što vide, vi znate istinsku vrijednost onog što ste u kutiju spakovali.Čuvajte je, to će vam pomoći u potrazi.Vi ćete znati kad treba otvoriti kutiju.? Šta čovjek može kad drugi slagalicu za njega slože? Šta može nego osmjehom maglu otkloniti i produžiti dalje? Otjerati kišu ljudskih riječi što se odjednom na njega sruče. Niste vi od jučer, vi ste od danas! Vi ste od danas ono što niste jučer bili. Kroz suz

Miris dunja na ormaru, ugođaj koji jesen sa sobom donosi u dom.Vatrica već pucketa u kući. Prvi dani jeseni u mom kraju, na stolu plodovi jeseni. Miris zimnice vani.Vrijedne domaćice pripremaju raznorazne đakonije.Lišće žuti i opada. Zlatne boje jeseni stižu u grad. Bundeve i kestenje to je obavezno na repertoaru. No za njih vrijeme tek dolazi. Ovih dana na stolu se nađu grožđe i kruške. O gospođici kruški ću posebno govoriti u ovom postu. Kad je stiglo proljeće (poslije duge zime) ,kruška što se nalazi u našem malom vrtu pustila je bijele cvijetove.Probudila se iz zimskog sna. Okupile se pčele oko nje, leptiri lete, ptice cvrkuću. Dive se ljepoti kruške, zelenim listovima što su upotpunjeni cvijetovima.Onda se ti cvjetovi pretvoriše u male plodove, male odmetnike.Uz pomoć sunca rasli su kroz ljeto.Ponosno je stajala dok su kiša i nevrijeme vladali.Čuvajući svoje plodove, da bi do jeseni doputovali.Jesen stiže a oni mali odmetnici zelenu boju, zamijeniše žutom.Sad i nisu više mali v

Noć, mjesec i zvijezde igraju svojim ritmom na nebu. Stranci u noći prolaze ulicama. Ne gledaju jedni prema drugima. Nema osmjeha, lijepe riječi, tišina. Ne znam kako ne vide ovako lijepu noć? Ko zna gdje im misli lutaju? Lijepo je vidjeti ljude kako prolaze gradom i kako se osmjehuju. Lijepo je vidjeti djecu kako radosno šetaju sa roditeljima. No vrijeme, ovo vrijeme danas ima neki čudan ritam.Gdje su nestali sretni ljudi? Sad vidim samo zombije, koji besciljno lutaju. Pitanja i pitanja, ljudska skitanja kroz sfere života. Kao da na pustim otocima živimo, izolirani od ostatka svijeta. Snalazimo se kako znamo i umijemo, ovo je opstanak. Ko uspije pronaći način kako da opstane, prelazi etapu po etapu a cilja nigdje. Imuni smo na druge ljude, na dječje suze na sve oko nas. Kako čovjek može pored uplakanog djeteta proći a da ne osjeti empatiju prema tom djetetu? Danas tako i roditelji prolaze pored svoje djece. Što bi onda neko obratio pažnju na dijete, kad ni roditelji neće? Djeca su

 U moru riječi, prave pronađi.U mrežu ih uhvati, pa u memoriju sakrij.Kad ti zatrebaju ti se sjeti i kaži. Kaži ih onom nekom, bližem ili dalekom a tebi dragom. Samo ih kaži. Ne čuvaj osjećanja na dnu mora, već ih kaži. Ne budi kao zatvorena školjka što bisere čuva.Ne skrivaj riječi u dubini duše, usidrene poput broda. Ponekad stari strahovi vladaju riječima i čovjekom.U noćima kad mirno more spi, tada odjednom, jugo puše. Brodovi izgube smjer. No onda ugledaju svjetionik. I nastave put.Tako i ti čovječe svoj svjetionik nađi i kaži.Ne dozvoli da stari strahovi vladaju i da opet znaju kako da te pobijede. Budi svoj i slobodan. Pišem ove redove poznajem ljudske sljedove.Uobičajene navike, istih ritmova.Gledam, posmatram i uvijek isto vidim. U moru riječi ne znaju pravu naći.Uvijek u mreži je ona riječ neka koja je od prave daleka. U žurbi se pogrešne riječi često izgovore, pa pogaze svo ono lijepo što si nekom dragom želi reći. I pobjegli bi da možemo, no riječi krive teku i postaju kao

Sve je manje, a sve više! Manje ljubavi među ljudima, a više otuđenosti. Ne znam zašto, vjerovatno zato?! Ljudi kao da su uzeli nekakav serum i popili za zaborav! Postali su imuni na druge ljude. Sam, još nitko nije na ovoj planeti opstao i od zraka živio. Zamislite da ste sami na ovoj planeti? Doduše, ponekad se čovjek tako i osjeća. Gdje je nestala ljubav? Možete li joj trag naći i vratiti je u ljudska srca? Možemo li proći ulicama naših gradova i vidjeti ljubav, osjetiti je? U ovo vrijeme, rijetko se sretnu takvi primjeri.Bilo da je riječ o ljubavi među dvoje ljudi, onoj prema djetetu, čovjeku, samom sebi i životu.Ima li je ljudi, upalite svijetlo da je nađemo i izađemo iz mraka u kom živimo?! I kad je dan u dušama našim mračna su osjećanja, sa ljubavi veze nemaju. Kako je zaboravljamo, tako lako kao da ni postojala nije?!Gledam ljude, svakodnevno i posmatram kako se ponašaju. Ne znam šta bi vam rekla, kad i sami odveć znate?! Žive u nekom svom filmu sve je brzina, nemaju vr

Mi ne budemo tamo gdje jesmo, mi smo uvijek tamo gdje nismo. Naši koraci u stvarnom svijetu ostavljaju tragove u imaginarnom nam misli žive. Postoji li danas stvarni svijet ili je sve tek optička varka? Jedno je sigurno gdje god se mi nalazili i živjeli, sve je to mehanički. Mehanički se smijemo, mehanički plačemo, radimo, osjećamo i živimo. Mehanički, mehanički, mehanički  poput gonga odzvanja u našim glavama. Bio jednom jedan čovjek koji je u životu imao ni malo ni previše, već dovoljno, koliko za skroman a lagodan život treba. Uvijek je bio u nekom strahu da mijenja nešto u životu, pa je tako imao mehaničku transformaciju osjećaja. Mislio je tako kada bi nešto promijenio od onog kako je uobičajeno živio da bi mu sreća mogla otići od njega. Svoj način života i osjećaje je transformisao do te mjere da su ga santom leda zvali. Ispod te vanjštine zapravo se krilo uplašeno dijete. Bilo mu je žao ljudi koji nisu imali ni za hljeb. Uvijek bi krajičkom oka pogledao prema nekom dje

Odlučim ja tako jednog dana, (baš je ljeto bilo) otići do DVD- kluba i podići neki film.Ništa određeno nisam imala na umu.Ulazim ja u DVD- klub,za pultom čovjek koji tu inače radi. Dobar dan,kažem. Dobar dan,izvolite, kaže on! Ovako, imate li neki prijedlog za film koji bi mogla pogledati? Naravno,odgovori.Odemo mi do police sa filmovima i počinje gospodin sa prijedlozima filmova koji bi se mogli pogledati.Njegov favorit je bio film gdje glavnu ulogu igra Tom Cruise! Kako nisam neko ko voli njegove filmove u startu sam odlučila da to nije moj izbor.Čovjek ne odustaje i dalje taj film smatra dobrim izborom.Slušam ja šta on govori, a tik uz taj dvd stoji još jedan. Izvinite,a ovaj film? Taj film se zove Four Feathers (u prevodu Četiri pera). Interesantno, rekoh. Ali vjerujte, odaberete li film koji sam vam predložio, bićete zadovoljni! Znate šta? Ipak bi se odlučila za ovaj drugi.Vidi čovjek da ne odustajem od izbora.Dobro onda neka bude taj. Znam da čovjek misli u sebi ta šta me je i

Sanjamo li dane ili ih budni živimo? Ponavljamo li dane ili oni ponavljaju nas? Možda smo dobili mapu po kojoj trebamo pratiti svoj put? Zaboravimo često da je imamo u rukama.Čudna je to mapa, jer stalno se mijenjaju putevi. Kao da ih preko noći neko briše i piše. Pa kako ustanemo pratimo smjer koji vidimo. Nemamo kompas, strane svijeta su se pomiješale.Vrtimo se u krug. Gdje god da pođemo uvijek na isto dođemo. A na mapi ništa nije kao u stvarnosti. Znamo da ne sanjamo, budni smo. Doručak na stolu i čaša vode kao da su tu već danima.Otvoren prozor vjetar njiše zavjesu. Na radiju pjesma koju znam da sam slušala u isto vrijeme na istom mjestu. Gledam na sat, isto vrijeme. Pogled ide prema zidnom kalendaru i vidim nije to ta godina u kojoj sam jučer bila.Onda pokušavam ubjediti sebe da sanjam i da će me alarm na satu razbuditi. Pjesmu čujem i dalje. Znači budna sam i te kako. Na stolu stoje uredno složeni papiri, ispisani redovi. Skupljam papire i stavljam ih u torbu.Vrijeme teče. I d

Jedna djevojka što ide ulicom. Nosi majicu sa natpisom " Vi    se smijete meni jer sam drugačija, ja se smijem vama jer ste vi svi isti." Ona ide, ljudi začuđeno gledaju. Čudne li djevojke, komentarišu prolaznici koje sreće usput. Ona zna da je za njih tek čovjek-etiketa, a ne ljudsko biće. Njeni vršnjaci, pak ismijavaju sve ono što ona jeste. Ona je drugačija, zbog muzike koju sluša, odjeće koju nosi, stavova koje ima prema životu i ljudima.Ona je čudak, jer ne pripada ekipi. Ne želi da ponavlja sve što oni rade.Ne voli da bude kao masa. Nije to tek puki izgovor, zato jer gotovo da nema društvo sa kojim se druži i izlazi. Ne, već je jednostavno takvo biće, biće koje ima osjećaje i želje i pravo da ide kroz ovaj svijet na njoj znan način. Taj citat koji je ponosno( poput štita) nosila na majici, bio je poseban. Njoj je mnogo značio, bio je njen čuvar. Prije su suze bile te koje su joj bile pratioci u školi, na ulici i kroz grad. Podsmjeh njenih vršnjaka ju je pogađao, iako s

Postoji jedan prozor, odistinski postoji. Ni po čemu drugačiji od drugih nije, tek, jedino ga vrijeme izmijenilo onoliko koliko i priliči. To je prozor obrastao mahovinom i suncokretom. Svake godine iznova suncokret raste. Kako je i sama kuća  ( na kojoj se prozor nalazi ) okružena poljima suncokreta.Vjerovatno je suncokret odlučio da doseli kod kuće. Baš pored prozora. Tek onako da uljepša njegov izgled. Kako je prozor unatoč vremenskim prilikama i neprilikama prkosio vremenu, tako je i suncokret bio njegov vjerni drug. Rijetki su prolaznici što tim putem hode.Oni koji prođu, ugledaju uvijek cvijetove suncokreta. Kuća u osami, prozor sve njene tajne zna i čuva. Ispredale se razne legende i priče o njenim ukućanima. I danas se te priče prepričavaju. Pričalo se tako o velikoj ljubavi dvoje mladih, koji se baš poput prozora i suncokreta inatiše roditeljima. Naime nitko nije vjerovao u njihovu ljubav osim njih.Tako su odlučili da pobjegnu od svojih kuća. Krenuli su u nepoznato, sa po jed