Zimska idila

Kad?Tada!Sad!?Ovdje,tamo!Naprijed idi natrag se ne vraćaj.Put će biti isti. Ne mijenjaj ono što si već napisao sam.Povratak u prošlost ne postoji ni putovanje u budućnost.Sadašnjost je putovanje.Zima duga hladna. Snjegovi zavejali put.Pored kamina sjedite, pored vatre grijete ruke.Iz kuće se ne može vani.Javili su na radiju da su putevi neprohodni.Slušate muziku,praznične pjesme.Neka čarolija i sjeta u vama.Zaboravili ste da se poput djeteta radujete praznicima. Neko je ovo čudno vrijeme.Sva ta zimska idila se godinama otapa poput snjegova kad se zima bliži kraju.Nema u ljudima te radosti.Mašine smo ništa drugo.Sve nam je jednolično, obično i obaveza. Primjećujem da su ljudi toliko okupirani,okupiranjem svega što u toku dana trebaju uraditi.Nekad dođe čovjeku da zaista sjedi pored kamina,da su putevi snijegom zavejani. Sve ono što je vani, neka je vani.Sve može da stoji i čeka. I obaveze i neobaveze. Znate šta? Čim bi putevi postali prohodni mi bi po starom. Iako smo sebi netom obećali da ćemo promijeniti neke stvari.Takvim stavom promijene putuju zaboravom.Tu promijene nema.Kako snjegova zapadaju, tako se i otapaju. Baš tako je i sa promjenom u čovjeka. Radost i želja, onda monotonija. Idoh do grada sretah ljude i vidjeh tračak nade.Prolazih ispod drveća otapa se inje, kap po kap.Kakva divna melodija.Tračak nade, čuda učiniti može. Vidjeh osmjeh bebe sa očima plavim poput mora.Vidjeh mladi bračni par,kako sa osmjehom gleda prema bebi koja je u kolicima.Vidjeh im u očima želju za koju vjerujem da će im se ostvariti.Vidjeh osmjeh na licima ljudi. Razumijevanje, mir,bez žurbe i jurnjave.Znam da ne sanjam,stvarnost je.Svi čekaju red,bez da se neko buni.Mali dječak razgleda cijelu prodavnicu i pomaže pri kupovini baki i tati. Razgovaraju sa mirnim tonom,pronalaze kompromis.Zaista je lijepo vidjeti toliko ljudi i toliko lijepih trenutaka.Osmijesi na licima,toplina u pogledu.Možda nismo baš tolike mašine? Možda se negdje u nama sakrilo sve ono što smo nekad u vrijeme praznika bili?I čeka da se vrati na staze od snjegova!Da opet,osjetimo onu radost u ljudima i vjerujemo u čuda.Do nas je, u nama je ono što smo poput poklona zapakovali, i ostavili ispod jelke.To je poklon koji imamo za druge ali ga ne otvaramo. Ako ga otvorimo otkrili bismo da još uvijek volimo ovo vrijeme iako nismo djeca, ono bar da poput djece vjerujemo u čuda.
Da ljudi pruže ruke jedni drugima.Da ovo vrijeme ne traje dok su samo praznici,već tokom cijele godine. Iako realno gledano nije sve tako kako bi željeli. Čudno mi, ponekad, kako se sve promijenilo. Ljudi praznike gledaju kroz to ko je bolje okitio dvorište, kuću, ko je spremio bolji gozbu?Koliko se potrošilo na odjeću,poklone?Gdje se putovalo i slavilo?To su danas praznici.Materijalna prizma.Tako kažu.Opet rekoh nije to baš tako.Mi smo izgubili niti koje su činile to vrijeme lijepim.Nije materijalna situacija glavni krivac, iako je jedan od vodećih. Gledam ljude koji žive u kućama koje nisu uslovne za život. A ipak u njihovom domu je toliko sreće i radosti, jer su zajedno iako znaju da nije lako.Dijele skromnu trpezu,ukrase su napravili sami i njima okitili jelku.Svojim rukama su izradili poklone i stavili pod jelku ili bor.To zajedništvo je vrjednije od skupih putovanja i poklona. Biti zajedno sa dragim ljudima,vidjeti osmjehe i ljude koji zajedno za stolom, (dok vani pada snijeg uživaju zahvalni na svemu što imaju).Koliko god to bilo?To je bit praznika!Kad spojimo te niti,vratiće se vjera u čuda. Vjerujte!Vjerujte u čuda, jer čuda se događaju oko nas i u nama!Napravila sam jedan kreativni rad,ukrasna teglica.Reciklaža.Slika slijedi.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Pleme Votun

Kad se ljubav igra žmirke