Postovi

Prikazuju se postovi od kolovoz, 2017

Tamo gdje mjesec prosipa srebrene niti, ti ćeš biti !

Slika
Tražim te u džepu sjećanja, gdje zima još nije.
U osmijehu na usnama, ti si ime koje se ne izgovara.
Ti si u suzi kojoj ne dam da krene, jer ako krene ti odlaziš od mene.
Tražim te u svakoj riječi pisama koje sam ti pisala.
Ima te u stihovima pjesama, djelima starih majstora.
Olujne su noći u kući kraj jezera, gdje mjesec prosipa srebrene niti.
Nema te tamo, jer ne može te biti. U sobi su se ogledala razbila, tinta se razlila po prstima.
Kada bi nalivpero tebe napisati htjelo riječima na komadima stakla.?!
Prolazim kroz paralelne realnosti, tražim te u tajnosti.
Padaju sa neba meteoriti, gdje su te uspjeli skriti?
Kad sve sruše, poćiću stazama kojim idu jeleni u kasnoj jeseni.
Dok još nisu snjegovi tragove tvoje sakrili.
Prate me vukovi, kompasi se izgubili tamo gdje su vjetrovi sjećanja odnijeli.
Krenuću put planina, tražiću te u blizinama daljina.
Znam da si tu negdje još uvijek te ima?
U ovim odisejama neko se igra sa nama.
Postavlja tragove koji nigdje ne vode.
Te tragove pratim, …

Na lampi slika iz mraka od pakirnih traka

Slika
Noć obična kao i svaka koja poslije dana dođe.
Već neko vrijeme pratim stope jednog čovjeka. Pratim ga iz daleka.
Čovjek s' kapuljačom, tako sam ga zvala. Nosio je staru duksericu iz 80-tih godina.
Imao je upečatljive skejterke patike. Čovjek teoretika uličnog umjetnika.
Odmetnik koji živi u vremenu sa mnogo tereta na ramenu.
Vidjela sam ga jedne večeri dok sam se vraćala kući.Vukao je za sobom neka kolica .
Unutar njih su se nalazili akrilno staklo i dosta pakirnih traka.
Prije nego se upale ulične lampe, lijepio je traku po mraku.
A onda sam vidjela kako ruke tog čovjeka stvaraju slike.
Slike koje govore. Zaputio bi se put industrijske zone.
 Išao je u tih nekoliko dana istim putanjama. Bilo je to napušteno područje.
Ostali su zidovi, prozora nije bilo. Penjao se uz stepenice koje su vodile do najvišeg djela.
Bio je to dio, gdje je svijetlost dopirala i mene je podsjećao na cijev.
Jedan dio zgrade bio je ozidan staklenim ciglama, po želji tadašnjeg vlasnika.
Insistirao je da baš…

Imam folciku staru, ponekog moljca u ormaru

Slika
Još uvijek se nisam vratila u moj grad. Još lutam po stanicama.
Čekam vozove i onaj jedan što ka mom domu putuje.
Vidim prodavača novina kako ih prodaje po stanici.
I kažem sebi: Nisam čovjek, koji čita novine svaki dan.
Nemam unaprijed pripremljen plan.
Slike ne stavljam u ram. Ponekad među ljudima čovjek osjeća, kao da je sam.
Znam, svako ima svojih briga, zato živim u svijetu knjiga.
Zavrtim zvrk kao onda kad bijah dijete, sretna što ptice nebom i ovo jutro lete.
Imam folciku staru, ponekog moljca u ormaru.
Prašnjave kofere, ipak danas se rijetko putuje.
I jednog pauka u uglu sobe.
Dobro jutro mi poželi, mene i takva sitnica nasmije i razveseli.
Ako imaš parče hljeba ti ga podijeli?! Svakom čovjeku dobro poželi.
Onda budem ljudima čudna, sanjam, a potpuno sam budna.
Ponekad su ljudima moje rečenice upletene kao pletenice.
Kao da sam sa neke nepoznate planete. Kažu odrastao čovjek, u duši dijete.
Ih, kao da godine ne lete.
Rijetko ko umije da me razumije.
Kao dijete bi čim dođem  iz…