Škrinja, švelja i špajz

Lica neznana, a već sam ih srela tamo na odjelu uspomena. Naše stope se prate u redosljedima, svi s' različitim životnim pogledima. I djeluju mi ponekad, ali samo ponekad da će izvesti predstavu neku. I iz potpune tišine da će nastati glasovi koji su tekstove naučili. Kao da su sišli sa tih daski koje život znače, pa nas u svoje likove oblače. I nasmijem se kao dijete kad vidim glumca kako auto vozi kao da nešto plete. I odista je tako bilo. Jedan auto iz prošlog vijeka dolazi iz daleka. U njemu glumac htio bi da vozi pravo, ali ne vrijedi auto svoju putanju slijedi. Poput profesora što cijelu noć ne spava dok izum neki pravi, razbarušila mu se kosa na glavi. I nastavih dalje put s' osmijehom na licu. Zamislite ljudi stiglo pozorište na ulicu. Iz zgrade izlazi glumac sa šeširom, u rukama mu knjiga on hoda i korake broji. Zastade na trenutak i pođoše mu suze niz lice. Zatvori knjigu i ostavi je posred stolice. Uzima šešir i pušta ga da leti i na glavu meni taj isti

Tražim te u džepu sjećanja, gdje zima još nije. U osmijehu na usnama, ti si ime koje se ne izgovara. Ti si u suzi kojoj ne dam da krene, jer ako krene ti odlaziš od mene. Tražim te u svakoj riječi pisama koje sam ti pisala. Ima te u stihovima pjesama, djelima starih majstora. Olujne su noći u kući kraj jezera, gdje mjesec prosipa srebrene niti. Nema te tamo, jer ne može te biti. U sobi su se ogledala razbila, tinta se razlila po prstima. Kada bi nalivpero tebe napisati htjelo riječima na komadima stakla.?! Prolazim kroz paralelne realnosti, tražim te u tajnosti. Padaju sa neba meteoriti, gdje su te uspjeli skriti? Kad sve sruše, poćiću stazama kojim idu jeleni u kasnoj jeseni. Dok još nisu snjegovi tragove tvoje sakrili. Prate me vukovi, kompasi se izgubili tamo gdje su vjetrovi sjećanja odnijeli. Krenuću put planina, tražiću te u blizinama daljina. Znam da si tu negdje još uvijek te ima? U ovim odisejama neko se igra sa nama. Postavlja tragove koji nigdje ne vode. Te

Noć obična kao i svaka koja poslije dana dođe. Već neko vrijeme pratim stope jednog čovjeka. Pratim ga iz daleka. Čovjek s' kapuljačom, tako sam ga zvala. Nosio je staru duksericu iz 80-tih godina. Imao je upečatljive skejterke patike. Čovjek teoretika uličnog umjetnika. Odmetnik koji živi u vremenu sa mnogo tereta na ramenu. Vidjela sam ga jedne večeri dok sam se vraćala kući.Vukao je za sobom neka kolica . Unutar njih su se nalazili akrilno staklo i dosta pakirnih traka. Prije nego se upale ulične lampe, lijepio je traku po mraku. A onda sam vidjela kako ruke tog čovjeka stvaraju slike. Slike koje govore. Zaputio bi se put industrijske zone.  Išao je u tih nekoliko dana istim putanjama. Bilo je to napušteno područje. Ostali su zidovi, prozora nije bilo. Penjao se uz stepenice koje su vodile do najvišeg djela. Bio je to dio, gdje je svijetlost dopirala i mene je podsjećao na cijev. Jedan dio zgrade bio je ozidan staklenim ciglama, po želji tadašnjeg vlasnika. Insisti

Još uvijek se nisam vratila u moj grad. Još lutam po stanicama. Čekam vozove i onaj jedan što ka mom domu putuje. Vidim prodavača novina kako ih prodaje po stanici. I kažem sebi: Nisam čovjek, koji čita novine svaki dan. Nemam unaprijed pripremljen plan. Slike ne stavljam u ram. Ponekad među ljudima čovjek osjeća, kao da je sam. Znam, svako ima svojih briga, zato živim u svijetu knjiga. Zavrtim zvrk kao onda kad bijah dijete, sretna što ptice nebom i ovo jutro lete. Imam folciku staru, ponekog moljca u ormaru. Prašnjave kofere, ipak danas se rijetko putuje. I jednog pauka u uglu sobe. Dobro jutro mi poželi, mene i takva sitnica nasmije i razveseli. Ako imaš parče hljeba ti ga podijeli?! Svakom čovjeku dobro poželi. Onda budem ljudima čudna, sanjam, a potpuno sam budna. Ponekad su ljudima moje rečenice upletene kao pletenice. Kao da sam sa neke nepoznate planete. Kažu odrastao čovjek, u duši dijete. Ih, kao da godine ne lete. Rijetko ko umije da me razumije. Kao dijete