Tamo gdje mjesec prosipa srebrene niti, ti ćeš biti !

Tražim te u džepu sjećanja, gdje zima još nije.
U osmijehu na usnama, ti si ime koje se ne izgovara.
Ti si u suzi kojoj ne dam da krene, jer ako krene ti odlaziš od mene.
Tražim te u svakoj riječi pisama koje sam ti pisala.
Ima te u stihovima pjesama, djelima starih majstora.
Olujne su noći u kući kraj jezera, gdje mjesec prosipa srebrene niti.
Nema te tamo, jer ne može te biti. U sobi su se ogledala razbila, tinta se razlila po prstima.
Kada bi nalivpero tebe napisati htjelo riječima na komadima stakla.?!
Prolazim kroz paralelne realnosti, tražim te u tajnosti.
Padaju sa neba meteoriti, gdje su te uspjeli skriti?
Kad sve sruše, poćiću stazama kojim idu jeleni u kasnoj jeseni.
Dok još nisu snjegovi tragove tvoje sakrili.
Prate me vukovi, kompasi se izgubili tamo gdje su vjetrovi sjećanja odnijeli.
Krenuću put planina, tražiću te u blizinama daljina.
Znam da si tu negdje još uvijek te ima?
U ovim odisejama neko se igra sa nama.
Postavlja tragove koji nigdje ne vode.
Te tragove pratim, udaljavam se od tebe, umjesto da te vratim.
U inat vremenu, tražim mač u kamenu, kao da je tvoja ruka na mom ramenu.
A onda se sve u prah pretvori i ta dimenzija se zatvori.
Kad albatros sa ramena odleti i iznad Antarktika nebom poleti.
Stavljam preko oka tanke crne trake postajem albatros, letim nebu pod oblake.
Sa krilima jedrim hladnim okeanima, da li te tamo ima?
Letim danima i noćima, pratim brodove koji napuste luke, kao da u tom letu grle me tvoje ruke.
I prolazim kroz dimenziju novu. Čujem glasove kako me zovu.
Otvaram oči i vidim ljude oko mene.
Pogledam se u ogledalo još tragova ima na očima dok sam albatros bila.
Opet su mi ljudi slomili krila. Bježim kroz nepoznate ulice, tražim tvoje lice.
U masi tih grimasi, ti nestvaran si.
Pokušavam da dišem i tražim prolaze oko mene se samo zidovi nalaze.
Rukama pretražujem cigle negdje u njima postoji portal koji mogu proći.
Odjednom sretoh se sa tobom oči, u oči.
I krenuh da ti dotaknem lice, a tvoj lik se pretvori u ptice.
Postaje težak zrak svugdje oko mene je prah od pepela, tamo gdje je vatra gorjela.
Nošen snagom vjetrova samo se rasipa. Sama sam ostala nadomak prolaza.
Korak bliže poraza, korak dalje od tebe. Inje pod prstima i na očima.
Izdaje me polako snaga, od tebe nigdje ni traga.
Rado bi sad zaspala da prođu ove zime, ne brini ćutim tvoje ime.
Tražim snagu u svom biću, ne znam kako ali do tebe doćiću!?
Ići ću za tebe, kao što si ti za mene išao kroz prostor i vrijeme.
Ustajem, a koraci teški kao da su okovi na cipelama, neko se igra sa nama.
Slike pred očima su filmska traka, sve mi više ponestaje zraka.
Uzimam dvogled i tražim tvoj pogled.
U toj dubini prostora kroz objektive vidim slike krive koje ožive.
I djeluju stvarne, dotaknem ih rukom samo obris ostane.
Još jedna dimenzija nestaje.
Po pustinji Thar hodim logikom se vodim.
Dok pušu vjetrovi umjesto zrna pijeska, sol ulazi u oči.
Stvara rane, ali uvijek ono malo snage u meni ostane.
I dugi tamo su dani ponekad kažem sebi: Stani i odustani.
A onda uporno nastavim. I dok kroz tu dimenziju prolazim do jezera u pustinji dolazim.
Okreću se sve stvari naopačke u zastoru vremena.
Sjedim pored naše kuće i jezera odakle sam na put krenula.
I mjesec prosipa srebrene niti, tu si, gdje bi drugo mogao biti?
Svi portali kao da su znali, oni su te dozvali.
Putovala sam sa srnama i vukovima, albatros bila, ljudi mi lomili krila.
Kroz gradove i pustinje vidjeh najljepše cvijetove, nosih teške okove,
a cijelo vrijeme bio si kraj mene. Tražih tebe, a već odavno sam te pronašla u kući kraj jezera.
Oluje smiruju nemire i izgovaram sa usana tvoje ime koje sam ćutala.
Sastavljaju se ogledala i nalivpero tebe piše pronađoh te i ne puštam te iz zagrljaja nikad više.
Do sljedeće priče : Veliki pozdrav čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta.