Škrinja, švelja i špajz

Svjetiljka kroz listove divljeg kestena čini igru sjena. Ko se iza platna krije i plete siluete? Zaspale su u meni sve boje jeseni. Znamo li gdje smo? Dvije ulice od snova, jedna raskrsnica životnih sitnica, na koferu naljepnica. Šta ti je danas čovjek, može biti sam, ispunjen i opustošen. Voljen, ostavljen i izgubljen sve to biti može. Jednostavan i poseban, potpuno sam u pustopoljnim noćima. Ko zna koliko suza na dlanovima ima kad uvečer na dan stavi pečate. Pokucaj na vrata, pitaj ima li koga? Bar nekoga da zna... šta osjećaš. Čućeš moj glas neka ti bude kompas... Znam te čovječe iz viđenja, Dobro jutro i Doviđenja. Ne znam tvoje pobjede i poraze u ogledalu odraze. Ne znam tvoje duge poslije kiše i sunca. Osjećaji su ti kao ispisana hartija, ljubav ti je kinematografija. Zabilježena romantična komedija... drama i tama... Naučiš na tišinu, obrišeš prašinu, uzmeš knjigu poezije i čitaš, jedno pitanje pitaš, sebe zagovaraš da na njega ne odgovaraš. Sve od sebe daš on

Otvara kovertu i uzima pismo dok sjene jeseni lišćem oslikavaju slike na zidovima. Zastala je na trenutak kad je vidjela taj rukopis. Pismo od njega... on ne voli telefone i poruke sažete u uglovima gdje se ne mogu izreći prave misli i osjećanja. Za njega je to otuđivanje od stvarnosti. Čita pismo tihim glasom u kome još odzvanja ljubav, ljubav prema tom čovjeku što je sinoć u sitnim satima pisao skupljajući osjećaje po prašnjavim hodnicima srca. Zamišljam te, a koliko god da te zamišljam znam... još si ljepša nego one noći kad sam odlazio. Znam ja da si ti razumjela zašto odlazim i da onu rečenicu  "ti zaslužuješ bolje" ne volim. Zapravo, ti si znala da ću ja kad tada otići, pustila si me, nekad bi volio da nisi. Da si me zadržala, ne zagrljajem već, onom tvojom iskonskom ljepotom duše. Ali ne, hrabro moje, ti si mene pustila. Zahvalan sam tebi, ali nisam samom sebi. Ne znam zašto odabrah srijedu da ti šaljem poklone cijele godine. I tako već 51 srijedu, došla je

U ovom ringišpilu i špilu karti jedno zapamti mene i kad znaš ne možeš me znati. Volim da gledam ptice kako lete u rano jutro. Kapi rose da skupim na dlanove da tvoje žedne usne popiju, da se kraj vatre ruke nježne ugriju. Dok ljudi žive ciklične krugove, ja stanujem na rubu prirode. Ne gledaj moje lice ni oko mene ptice što lete let. Ne ruši molim te moj svijet... opet. Ptica na mojoj ruci, iz njenih krila plamen, magla od dima, skrivena sam iza planina. Na rukama od pepela nacrtana pera, ja sam iz nekih drugih sfera. Kad se pera spoje krila nastanu... djevojke poput mene skrivene ostanu. Ja sam tu da dam smisao snu... da ljubav obojim vođena rukama tvojim. Ova suza na licu mom traži svoj dom... ona je tek kap nekog talasa što dolazi kroz mirno more. Slušam muziku... oblačim odjeću preko kože, a konci drže šavove. Iza svakog šava jedan ožiljak spava... ne budi... Sve moje pore se bore da zatvore vrata u kuli od karata. Vrlo rijetko vidi me neko. U skrivenim pregradama

Ponekad sretnemo u životu ljude koji nam budu kao kap vode na dlanu. Nekako se ušunjaju u srce i ostanu, dio nas postanu... i nedostaju kad nisu tu... A nekako ne znaš da li će doći i sjetiš se te noći... Sjedim za stolom... čitam tu knjigu... sjetim se tebe u trenu... hodnik vidim tvoju sjenu... Crno- bijela fotografija... na toj fotografiji ti i ja... bilo je to te noći... Te noći... te noći činilo se kao da će knjige otići sa polica... Kao da će oluje u čovjeku biti jače od onih oko njega. I da će se Zemlja približiti suncu i zagrliti pa plesati, a vatre će gorjeti. Da će nebo preokrenuti zvijezde pa rasuti po zelenoj travi, a ljudi će dubiti na glavi. Tako je bar bio mojih misli stav... a ja još uvijek jednu noć ne mogu poslati u zaborav... Krugovi svijetlost odavali su sjenu, a njegovi koraci su gotovo nečujno prolazili između polica.i Bio je okrenut leđima, lice se nije vidjelo... Imao je kapu... da dobro se sjećam toga... Njegova silueta odavala je tek poneki trag