Dvije ulice od snova
Svjetiljka kroz listove divljeg kestena čini igru sjena.
Ko se iza platna krije i plete siluete?
Zaspale su u meni sve boje jeseni.
Znamo li gdje smo?
Dvije ulice od snova, jedna raskrsnica životnih sitnica, na koferu naljepnica.
Šta ti je danas čovjek, može biti sam, ispunjen i opustošen.
Voljen, ostavljen i izgubljen sve to biti može.
Jednostavan i poseban, potpuno sam u pustopoljnim noćima.
Ko zna koliko suza na dlanovima ima kad uvečer na dan stavi pečate.
Pokucaj na vrata, pitaj ima li koga?
Bar nekoga da zna... šta osjećaš.
Čućeš moj glas neka ti bude kompas...
Znam te čovječe iz viđenja, Dobro jutro i Doviđenja.
Ne znam tvoje pobjede i poraze u ogledalu odraze.
Ne znam tvoje duge poslije kiše i sunca.
Osjećaji su ti kao ispisana hartija, ljubav ti je kinematografija.
Zabilježena romantična komedija... drama i tama...
Naučiš na tišinu, obrišeš prašinu, uzmeš knjigu poezije i čitaš, jedno pitanje pitaš, sebe zagovaraš da na njega ne odgovaraš.
Sve od sebe daš onako kako znaš i šta imaš...
Suze na licu, kiša pada tetovirani pločnici... kapi kiše otkriju slike... svi mi u sebi krijemo umjetnike...
Kad su suvi dani ostanu skriveni rukom izrađeni u jedno spojeni...
Takvi smo i mi ljudi... vodootporni... samo na suze nismo imuni.
Nismo više djeca, sreća se na udicu ne peca.
Nekad ljudi masku ne stave, negdje je zaborave u džepu... ili je kod kuće ostave... tada im se pravo lice otkrije...
A ti ga već znaš, samo čekaš da ga pokaže... oni što ljubav traže... a ne traže...
Kažu da su iskreni... da ih ljubav oplemeni... ako istinu ne govore, ne govore je sami sebi...
Mi ne znamo šta se u njima skriva... jedan pogled oči u oči mnogo toga otkriva...
Zato dođi... dvije ulice od snova... neka te vodi snaga vjetrova... kad čuješ pjesmu, prati je...
Tu snagu što tražiš... vrati je... još u tebi ima je...
Skupi putem sitnice... čuvaj naljepnice... čitaj šta na njima piše... neka te ova noć inspiriše...
Ti ideš ulicama ništavila rušiš i pišeš pravila. Kad nemiri svoje bitke vode ti si taj što ode.
Tražiš tišinu, u vinu istinu... na usnama ljek... ne znam te... ali kao da te znam oduvijek...
Da li je sve o tebi krojeno metodama fizike i hemije... svijet živi u trenucima amnezije... ja sam ona što prekraja iluzije... neko mora da čuva mjesto dvije ulice od snova.
Led lomiš, a on se suncem topi...
Rukama dotakneš na leđima krugove, ne diraj nježan cvijet... on može da voli, može da ode, takav ti je suncokret...
Ti biraš uloge, ali emocije ne biraš...
Voliš je... zar ne...
Zato karte koje odigraš srcem na sto stavi, ništa nedorečeno ne ostavi...
Ne stvaraj nove nizove pogasi televizore, navuci zastore prođi kroz prostore...
Ne čitaj pjesmu na mom ramenu napisana je na svahiliju...
Jedan si od onih što se u srcu nastane, a onda tiho nestaneš... tvoj potpis na srcu njenom ostane...
Ne diraj rane na leđima, te iscrtane krugove stvorićeš nove nizove...
Pored jednog prozora svanula zora, pored drugog noć pada na okna... koliko ti imaš oklopa?
Pitaj more, sunce i oblake i tvoje jesenje korake za argumente odbrane.
Ne znam da li je svako dugme tvoga kostima prišiveno, platno iglom i koncem spojeno...
Nježnost je snaga koja ostavi traga, pogledaj ljepotu ovog cvijeta, ono razumjevanjem procvjeta...
Pjesmu pročita onaj koji zna da dušom drugu dušu gleda i da je vidi, sve ostalo su samo prividi.
Svaki program ti emociju pokaže... nekad se putevi otvore, a da se ne traže...
Zato noćas svijetle ulice samo za emotivne lutalice... i traže svoje heroje... noćas se istine govore... gleda se u oči, gleda se u ulice.
A ti pronađi one raskrsnice gdje smo ostavili sitnice... na koferu naljepnice... otvori srce ka čudima... znam čudno je danas mnogo toga u ljudima... svako neku svoju tajnu čuva... neki štih u rukavu odašilju zaboravu samo da ih ne otkriju... pa žive iluzije... ali sam od sebe ne može niko da se sakrije...
Gasi se noć... svijetla traže dan... ne brini nisi sam...
U tebi stanuju sreće i tuge... na staze duge... suze i smijeh... i tako je nekako uvijek... samo sačuvaj u sebi onu ljepotu koju sam otkrila... jer, dušu sam ti gledala, dušu sam ti vidjela...
Kad vidiš djevojku crvene kose što naočale nosi i čita knjigu... znaj da si blizu mjesta koje je dvije ulice od snova, i jedna raskrsnica životnih sitnica... emotivna lutalice... život svakom izvaja lice... ali ti i samo ti oblikuješ dušu i srce...
Čudno je to kako se sretnemo mi što lutamo. Kao da neko zna da postoje čudna lika dva...
Umjesto fenjera stazama postavljeni televizori... neki novi prizori... nismo djeca, ali kao djeca vjerujemo dok emotivno lutamo... da na dlanu sreću kao svitce čuvamo...
Do sljedeće priče i neobičnih putovanja čuvajte na dlanovima sve sitnice i na koferima naljepnice...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Ko se iza platna krije i plete siluete?
Zaspale su u meni sve boje jeseni.
Znamo li gdje smo?
Dvije ulice od snova, jedna raskrsnica životnih sitnica, na koferu naljepnica.
Šta ti je danas čovjek, može biti sam, ispunjen i opustošen.
Voljen, ostavljen i izgubljen sve to biti može.
Jednostavan i poseban, potpuno sam u pustopoljnim noćima.
Ko zna koliko suza na dlanovima ima kad uvečer na dan stavi pečate.
Pokucaj na vrata, pitaj ima li koga?
Bar nekoga da zna... šta osjećaš.
Čućeš moj glas neka ti bude kompas...
Znam te čovječe iz viđenja, Dobro jutro i Doviđenja.
Ne znam tvoje pobjede i poraze u ogledalu odraze.
Ne znam tvoje duge poslije kiše i sunca.
Osjećaji su ti kao ispisana hartija, ljubav ti je kinematografija.
Zabilježena romantična komedija... drama i tama...
Naučiš na tišinu, obrišeš prašinu, uzmeš knjigu poezije i čitaš, jedno pitanje pitaš, sebe zagovaraš da na njega ne odgovaraš.
Sve od sebe daš onako kako znaš i šta imaš...
Suze na licu, kiša pada tetovirani pločnici... kapi kiše otkriju slike... svi mi u sebi krijemo umjetnike...
Kad su suvi dani ostanu skriveni rukom izrađeni u jedno spojeni...
Takvi smo i mi ljudi... vodootporni... samo na suze nismo imuni.
Nismo više djeca, sreća se na udicu ne peca.
Nekad ljudi masku ne stave, negdje je zaborave u džepu... ili je kod kuće ostave... tada im se pravo lice otkrije...
A ti ga već znaš, samo čekaš da ga pokaže... oni što ljubav traže... a ne traže...
Kažu da su iskreni... da ih ljubav oplemeni... ako istinu ne govore, ne govore je sami sebi...
Mi ne znamo šta se u njima skriva... jedan pogled oči u oči mnogo toga otkriva...
Zato dođi... dvije ulice od snova... neka te vodi snaga vjetrova... kad čuješ pjesmu, prati je...
Tu snagu što tražiš... vrati je... još u tebi ima je...
Skupi putem sitnice... čuvaj naljepnice... čitaj šta na njima piše... neka te ova noć inspiriše...
Ti ideš ulicama ništavila rušiš i pišeš pravila. Kad nemiri svoje bitke vode ti si taj što ode.
Tražiš tišinu, u vinu istinu... na usnama ljek... ne znam te... ali kao da te znam oduvijek...
Da li je sve o tebi krojeno metodama fizike i hemije... svijet živi u trenucima amnezije... ja sam ona što prekraja iluzije... neko mora da čuva mjesto dvije ulice od snova.
Led lomiš, a on se suncem topi...
Rukama dotakneš na leđima krugove, ne diraj nježan cvijet... on može da voli, može da ode, takav ti je suncokret...
Ti biraš uloge, ali emocije ne biraš...
Voliš je... zar ne...
Zato karte koje odigraš srcem na sto stavi, ništa nedorečeno ne ostavi...
Ne stvaraj nove nizove pogasi televizore, navuci zastore prođi kroz prostore...
Ne čitaj pjesmu na mom ramenu napisana je na svahiliju...
Jedan si od onih što se u srcu nastane, a onda tiho nestaneš... tvoj potpis na srcu njenom ostane...
Ne diraj rane na leđima, te iscrtane krugove stvorićeš nove nizove...
Pored jednog prozora svanula zora, pored drugog noć pada na okna... koliko ti imaš oklopa?
Pitaj more, sunce i oblake i tvoje jesenje korake za argumente odbrane.
Ne znam da li je svako dugme tvoga kostima prišiveno, platno iglom i koncem spojeno...
Nježnost je snaga koja ostavi traga, pogledaj ljepotu ovog cvijeta, ono razumjevanjem procvjeta...
Pjesmu pročita onaj koji zna da dušom drugu dušu gleda i da je vidi, sve ostalo su samo prividi.
Svaki program ti emociju pokaže... nekad se putevi otvore, a da se ne traže...
Zato noćas svijetle ulice samo za emotivne lutalice... i traže svoje heroje... noćas se istine govore... gleda se u oči, gleda se u ulice.
A ti pronađi one raskrsnice gdje smo ostavili sitnice... na koferu naljepnice... otvori srce ka čudima... znam čudno je danas mnogo toga u ljudima... svako neku svoju tajnu čuva... neki štih u rukavu odašilju zaboravu samo da ih ne otkriju... pa žive iluzije... ali sam od sebe ne može niko da se sakrije...
Gasi se noć... svijetla traže dan... ne brini nisi sam...
U tebi stanuju sreće i tuge... na staze duge... suze i smijeh... i tako je nekako uvijek... samo sačuvaj u sebi onu ljepotu koju sam otkrila... jer, dušu sam ti gledala, dušu sam ti vidjela...
Kad vidiš djevojku crvene kose što naočale nosi i čita knjigu... znaj da si blizu mjesta koje je dvije ulice od snova, i jedna raskrsnica životnih sitnica... emotivna lutalice... život svakom izvaja lice... ali ti i samo ti oblikuješ dušu i srce...
Čudno je to kako se sretnemo mi što lutamo. Kao da neko zna da postoje čudna lika dva...
Umjesto fenjera stazama postavljeni televizori... neki novi prizori... nismo djeca, ali kao djeca vjerujemo dok emotivno lutamo... da na dlanu sreću kao svitce čuvamo...
Do sljedeće priče i neobičnih putovanja čuvajte na dlanovima sve sitnice i na koferima naljepnice...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar