A ti... zašto si ti ovdje?
Ponekad sretnemo u životu ljude koji nam budu kao kap vode na dlanu.
Nekako se ušunjaju u srce i ostanu, dio nas postanu... i nedostaju kad nisu tu...
A nekako ne znaš da li će doći i sjetiš se te noći...
Sjedim za stolom... čitam tu knjigu... sjetim se tebe u trenu... hodnik vidim tvoju sjenu...
Crno- bijela fotografija... na toj fotografiji ti i ja... bilo je to te noći...
Te noći... te noći činilo se kao da će knjige otići sa polica...
Kao da će oluje u čovjeku biti jače od onih oko njega.
I da će se Zemlja približiti suncu i zagrliti pa plesati, a vatre će gorjeti.
Da će nebo preokrenuti zvijezde pa rasuti po zelenoj travi, a ljudi će dubiti na glavi.
Tako je bar bio mojih misli stav... a ja još uvijek jednu noć ne mogu poslati u zaborav...
Krugovi svijetlost odavali su sjenu, a njegovi koraci su gotovo nečujno prolazili između polica.i
Bio je okrenut leđima, lice se nije vidjelo...
Imao je kapu... da dobro se sjećam toga...
Njegova silueta odavala je tek poneki trag o njemu...
Imala sam osjećaj da je on od onih kojim se u očima ništa vidjeti ne može... i da čuva sve duboko unutar sebe zaštićeno slojem kože.
Živio je među knjigama, radio je u biblioteci... usmjeravao bi članove gdje se nalaze knjige koje traže... Ipak ostao je skriven i preko razglasa čula bih njegov glas...
U tom glasu... u tom glasu bilo je nešto nedokučivo, nešto što ne mogu opisati ni danas.
Znaš onaj osjećaj kad zažmiriš i čuješ glas koji opija čula...
E baš tako...
U mojim mislima taj glas je melodija... a na ovoj pozornici igrale su se uloge parodije... i sve je izgledalo kao šala... a nije, zbilja je...
Do te noći nisam ga viđala...
Pratila sam ga kroz redove knjiga, sve čekajući neće li nam se sresti pogledi...
zastala sam kod moje omiljene knjige, zastao je i on.
U istom trenutku krenuli smo uzeti knjigu...
Dakle... "Stepski vuk" se čita?
Pretpostaviću da ti je to omiljena knjiga.
A meni se riječi zapetljale, ni jednu jedinu da progovorim...
Da... to je knjiga koju volim...
Čudno mi da se ne bojiš knjiškog moljca...
Zašto bih se bojala?
Pa kad ljudi čuju samo glas, i vide sjenu kako hoda kroz ove hodnike kad se gotovo sva svijetla pogase izgledam kao fantom... što je priznaćeš ipak kao da sam lik iz nekog filma...
Nekad glas koji čujemo govori mnogo toga.
I šta si ti saznala o meni slušajući moj glas... a nisi vidjela lik, ni moje odijelo, niti čitala u mojim očima duše djelo...
Sad vidim lik i tvoje neobično odijelo, a skriveno je u očima duše djelo.
U tvom glasu koji je putovao kroz ove hodnike ima tragova melanholika, i romantika.
Neka slova izgovaraš simpatično ostaju u uhu slušaoca pa odzvone u predjelima srca...
Nastavi, slušam te...
Ali u tom glasu ima nešto skriveno... čuvaš jednu odaju do koje još niko stigao nije... i ne vjerujem da će stići... ta odaja ostaje zatvorena jer, kad bi je neko otvorio srušila bi se cijela priča... a ti želiš da ta priča ostane dio tebe...
Nastavi dalje... slušam te uspjela si mi privući pažnju.
I tebi je knjiga koju smo u isto vrijeme krenuli uzeti draga.
Osjećaš se kao vuk iz stepa... ali među knjigama ti nikad usamljen nisi..
Živiš negdje na ledenim prostranstvima ali samo u mislima.
Tebe knjige razumiju... putuješ, a nigdje ne ideš.
Govorila sam mu sve te riječi nizane bez nekog redoslijeda, a on nije prestao u oči da me gleda...
Nije to bila igra... ne, već prvi put neko je slušao moje riječi, razumio me...
Možda zato, jer njega ljudi nisu razumjeli...
Približili smo se staklima na drugom spratu biblioteke...
Pogledaj i reci šta vidiš... ali ne zgrade i svijetla grada... reci mi šta vidiš sada.
Vidim spiralne krugove životnih raskrsnica i ljudska lica kako tim krugovima kruže...
Pored sebe gledam čovjeka koji ne čeka... već zna gdje se spajaju i odvajaju baš ti krugovi...
Put starih načina za tebe ne postoji... a gledaš u ovo nebo i pitaš se gdje je tvoj dom...
Nekad su samotni dani kao upakovana sjećanja i osjećanja.
A ti... zašto si ti ovdje?
Volim čitati knjige... odlutati izvan svih okvira u koje ljudi vole da postave.
Znaš tako je ljepo biti ovdje sad u ovom trenutku i gledati ljepotu koju ljudi ne primijete...
Pitam se jesmo li ti i ja sa ove planete?
Da li smo se sreli jer su tako htjeli ili je to bilo nešto što se srcem želi?
I ne treba to ljubav biti... ova noć će tragove svoje ostaviti...
Znam ti ja smo dva stepska vuka što vole tišine i neću te pitati za tvoje ime.
Noćas ćemo gledati ovaj grad i i svijetla, ljude i vidjećemo sve ono što oni ne vide.
Zamolićemo noć da još ne ide... a kad zora bude stigla na stakla, a mi izašli iz mraka slušaću melodiju tvoga glasa preko razglasa.
Knjige će ostati na policama samo će jedna knjiga da nedostaje biće kod tebe ili mene.
Znaš i ja sam ti čudno biće dane provedem čitajući knjige... vani se događa stvarni svijet, ali eto ja se družim sa knjigama.
Mene nije lako shvatiti ni pratiti... zato volim da se čuje glas koji govori da moje lice niko ne vidi,,,
Glas im je misterija... a kad mi lice vide... onda sve drugačije ide...
Knjiški moljac zavolio sam taj nadimak... i odlučio da sam naučio biti izvan svega svijet ljepše izgleda kad se iza pozornice gleda... Nisam ja za pozornice a šta znači ljepo lice ako moja duša ljepte nema...
Draže mi je da me traže i da svako svoje kaže... moja duša će opet biti ista... čista...
Zato volim knjigu Stepski vuk... jer, znam kako je kad te ostave zato što ne ideš putevima kojim idu drugi ljudi...
Razumijem te... zapravo, neko je znao zato je nas odabrao, knjige prelistao i trag je ostao... samo smo ga pratili tu gdje smo davno bili sad smo se vratili...
Prolazim tim hodnicima, knjige na policama samo jedne nema znam da je čita... dok noć zoru pita gdje skita pa ne dolazi pitam se gdje li se nalazi taj poseban čovjek i da li će njegov glas biti kompas mojim koracima... stoje knjige na policama... vidim u sjećanju njegovu siluetu, čujem cipele kako odaju taktove neobično je voljeti Stepske vukove...
Ti i ja smo dva vuka... zato se osjete dodirima tvoja i moja ruka.
Dani... noći... ti ćeš doći... tvoj glas će voditi moje korake... moji koraci će pronaći tebe...
A kad se budemo sreli... ti ja dva stepska vuka, kad se sastanu tvoja i moja ruka... složiće se sve jer, ljubav sve slaže kad se sa usana kaže...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta Unsplash
Nekako se ušunjaju u srce i ostanu, dio nas postanu... i nedostaju kad nisu tu...
A nekako ne znaš da li će doći i sjetiš se te noći...
Sjedim za stolom... čitam tu knjigu... sjetim se tebe u trenu... hodnik vidim tvoju sjenu...
Crno- bijela fotografija... na toj fotografiji ti i ja... bilo je to te noći...
Te noći... te noći činilo se kao da će knjige otići sa polica...
Kao da će oluje u čovjeku biti jače od onih oko njega.
I da će se Zemlja približiti suncu i zagrliti pa plesati, a vatre će gorjeti.
Da će nebo preokrenuti zvijezde pa rasuti po zelenoj travi, a ljudi će dubiti na glavi.
Tako je bar bio mojih misli stav... a ja još uvijek jednu noć ne mogu poslati u zaborav...
Krugovi svijetlost odavali su sjenu, a njegovi koraci su gotovo nečujno prolazili između polica.i
Bio je okrenut leđima, lice se nije vidjelo...
Imao je kapu... da dobro se sjećam toga...
Njegova silueta odavala je tek poneki trag o njemu...
Imala sam osjećaj da je on od onih kojim se u očima ništa vidjeti ne može... i da čuva sve duboko unutar sebe zaštićeno slojem kože.
Živio je među knjigama, radio je u biblioteci... usmjeravao bi članove gdje se nalaze knjige koje traže... Ipak ostao je skriven i preko razglasa čula bih njegov glas...
U tom glasu... u tom glasu bilo je nešto nedokučivo, nešto što ne mogu opisati ni danas.
Znaš onaj osjećaj kad zažmiriš i čuješ glas koji opija čula...
E baš tako...
U mojim mislima taj glas je melodija... a na ovoj pozornici igrale su se uloge parodije... i sve je izgledalo kao šala... a nije, zbilja je...
Do te noći nisam ga viđala...
Pratila sam ga kroz redove knjiga, sve čekajući neće li nam se sresti pogledi...
zastala sam kod moje omiljene knjige, zastao je i on.
U istom trenutku krenuli smo uzeti knjigu...
Dakle... "Stepski vuk" se čita?
Pretpostaviću da ti je to omiljena knjiga.
A meni se riječi zapetljale, ni jednu jedinu da progovorim...
Da... to je knjiga koju volim...
Čudno mi da se ne bojiš knjiškog moljca...
Zašto bih se bojala?
Pa kad ljudi čuju samo glas, i vide sjenu kako hoda kroz ove hodnike kad se gotovo sva svijetla pogase izgledam kao fantom... što je priznaćeš ipak kao da sam lik iz nekog filma...
Nekad glas koji čujemo govori mnogo toga.
I šta si ti saznala o meni slušajući moj glas... a nisi vidjela lik, ni moje odijelo, niti čitala u mojim očima duše djelo...
Sad vidim lik i tvoje neobično odijelo, a skriveno je u očima duše djelo.
U tvom glasu koji je putovao kroz ove hodnike ima tragova melanholika, i romantika.
Neka slova izgovaraš simpatično ostaju u uhu slušaoca pa odzvone u predjelima srca...
Nastavi, slušam te...
Ali u tom glasu ima nešto skriveno... čuvaš jednu odaju do koje još niko stigao nije... i ne vjerujem da će stići... ta odaja ostaje zatvorena jer, kad bi je neko otvorio srušila bi se cijela priča... a ti želiš da ta priča ostane dio tebe...
Nastavi dalje... slušam te uspjela si mi privući pažnju.
I tebi je knjiga koju smo u isto vrijeme krenuli uzeti draga.
Osjećaš se kao vuk iz stepa... ali među knjigama ti nikad usamljen nisi..
Živiš negdje na ledenim prostranstvima ali samo u mislima.
Tebe knjige razumiju... putuješ, a nigdje ne ideš.
Govorila sam mu sve te riječi nizane bez nekog redoslijeda, a on nije prestao u oči da me gleda...
Nije to bila igra... ne, već prvi put neko je slušao moje riječi, razumio me...
Možda zato, jer njega ljudi nisu razumjeli...
Približili smo se staklima na drugom spratu biblioteke...
Pogledaj i reci šta vidiš... ali ne zgrade i svijetla grada... reci mi šta vidiš sada.
Vidim spiralne krugove životnih raskrsnica i ljudska lica kako tim krugovima kruže...
Pored sebe gledam čovjeka koji ne čeka... već zna gdje se spajaju i odvajaju baš ti krugovi...
Put starih načina za tebe ne postoji... a gledaš u ovo nebo i pitaš se gdje je tvoj dom...
Nekad su samotni dani kao upakovana sjećanja i osjećanja.
A ti... zašto si ti ovdje?
Volim čitati knjige... odlutati izvan svih okvira u koje ljudi vole da postave.
Znaš tako je ljepo biti ovdje sad u ovom trenutku i gledati ljepotu koju ljudi ne primijete...
Pitam se jesmo li ti i ja sa ove planete?
Da li smo se sreli jer su tako htjeli ili je to bilo nešto što se srcem želi?
I ne treba to ljubav biti... ova noć će tragove svoje ostaviti...
Znam ti ja smo dva stepska vuka što vole tišine i neću te pitati za tvoje ime.
Noćas ćemo gledati ovaj grad i i svijetla, ljude i vidjećemo sve ono što oni ne vide.
Zamolićemo noć da još ne ide... a kad zora bude stigla na stakla, a mi izašli iz mraka slušaću melodiju tvoga glasa preko razglasa.
Knjige će ostati na policama samo će jedna knjiga da nedostaje biće kod tebe ili mene.
Znaš i ja sam ti čudno biće dane provedem čitajući knjige... vani se događa stvarni svijet, ali eto ja se družim sa knjigama.
Mene nije lako shvatiti ni pratiti... zato volim da se čuje glas koji govori da moje lice niko ne vidi,,,
Glas im je misterija... a kad mi lice vide... onda sve drugačije ide...
Knjiški moljac zavolio sam taj nadimak... i odlučio da sam naučio biti izvan svega svijet ljepše izgleda kad se iza pozornice gleda... Nisam ja za pozornice a šta znači ljepo lice ako moja duša ljepte nema...
Draže mi je da me traže i da svako svoje kaže... moja duša će opet biti ista... čista...
Zato volim knjigu Stepski vuk... jer, znam kako je kad te ostave zato što ne ideš putevima kojim idu drugi ljudi...
Razumijem te... zapravo, neko je znao zato je nas odabrao, knjige prelistao i trag je ostao... samo smo ga pratili tu gdje smo davno bili sad smo se vratili...
Prolazim tim hodnicima, knjige na policama samo jedne nema znam da je čita... dok noć zoru pita gdje skita pa ne dolazi pitam se gdje li se nalazi taj poseban čovjek i da li će njegov glas biti kompas mojim koracima... stoje knjige na policama... vidim u sjećanju njegovu siluetu, čujem cipele kako odaju taktove neobično je voljeti Stepske vukove...
Ti i ja smo dva vuka... zato se osjete dodirima tvoja i moja ruka.
Dani... noći... ti ćeš doći... tvoj glas će voditi moje korake... moji koraci će pronaći tebe...
A kad se budemo sreli... ti ja dva stepska vuka, kad se sastanu tvoja i moja ruka... složiće se sve jer, ljubav sve slaže kad se sa usana kaže...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar