Vidiš noćas ne govorim o tebi, jer, ti se ne govoriš ti živiš u meni.
Otvara kovertu i uzima pismo dok sjene jeseni lišćem oslikavaju slike na zidovima.
Zastala je na trenutak kad je vidjela taj rukopis.
Pismo od njega... on ne voli telefone i poruke sažete u uglovima gdje se ne mogu izreći prave misli i osjećanja. Za njega je to otuđivanje od stvarnosti.
Čita pismo tihim glasom u kome još odzvanja ljubav, ljubav prema tom čovjeku što je sinoć u sitnim satima pisao skupljajući osjećaje po prašnjavim hodnicima srca.
Zamišljam te, a koliko god da te zamišljam znam... još si ljepša nego one noći kad sam odlazio.
Znam ja da si ti razumjela zašto odlazim i da onu rečenicu "ti zaslužuješ bolje" ne volim.
Zapravo, ti si znala da ću ja kad tada otići, pustila si me, nekad bi volio da nisi.
Da si me zadržala, ne zagrljajem već, onom tvojom iskonskom ljepotom duše.
Ali ne, hrabro moje, ti si mene pustila. Zahvalan sam tebi, ali nisam samom sebi.
Ne znam zašto odabrah srijedu da ti šaljem poklone cijele godine.
I tako već 51 srijedu, došla je i ta 52 na red.
Pitam se da li ih otvoriš, čak zamislim izraz tvoga lica kad vidiš šta se krije u kutiji.
Svaki od tih poklona izradio sam svojim rukama.
Sjećaju te na mene, vraćam te u uspomene, sebičan sam.
Zadržao bih te za sebe, a nisam pored tebe.
Možda si nekog zavoljela...
Svako jutro kad otvorim vrata pomislim da ću vidjeti te kutije ostavljene na mom pragu.
Nasmijem se kad vidim da osim novina nema ništa drugo.
Kao da sam sebi dajem nadu, a baš sam ja sve nade ugasio tražim ima li još žara da vatra iznova gori.
Djevojke poput tebe se ne ostavljaju, već se vole i čuvaju.
Usred ničega, ima još nečeg...
24 slike u sekundi film premotavam, poklon što napravih za tebe... zamotavam.
Čekam kad će srijeda da ti ga predam...
Sjedim u tami, naše fotografije gledam.
Osim ljubavi na dlanovima ništa drugo za tebe nemam.
Svako jutro po navici doručak za tebe spremam...
Jesi sretna pitam te u hodu, ne gledam te u oči.
Znaš da... kad god te pogledam u oči izgubim se u njima, i ne znam da se vratim.
Zapravo i ne želim se vratiti... ko bi želio otići od tebe.
Pitam se svaki dan zašto sam otišao, nemam pravi razlog ni opravdanje...
Suze su ti u očima. Još uvijek si emotivna, onaj nježni cvijet što na vjetru čuva latice, a zagrli sunce.
Urezalo mi se tvoje lice ne u sjećanje već u prostor u kom se nalazim.
Ti svojim koracima ovdje nisi kročila, ali toliko si prisutna da imam osjećaj da ću sve da ostavim i pokucam na tvoja vrata. Vode se borbe u meni prema tebi kao ženi.
Još me čuvaš onako kako to niko umio nije, i neće draga moja... znam da neće.
Ne plači, nemoj da te dragocjene kapi dotaknu tvoje obraze.
Odavno ih nisu milovale moje ruke.
Ima besanih noći, čitam knjige, a iza svake pročitane rečenice vidim tvoje lice.
Čekam da li će na nekoj stranici pisac tebe opisati, ali tebe se ne može opisati.
Ti se trebaš doživjeti i voljeti da bi bar približno mogao reći nešto o tebi.
Rekli su svi da smo jedno za drugo, vidjeli su ono što meni tek sad dolazi u vidno polje... volio bih da sam umio bolje. Da sam znao pokazati ono što osjećam... koliko je u tebi ljubavi, niko me neće umjeti voljeti kao što ti umiješ.
Nije to ponos, ne daleko je to od toga i sad kad pogledam ni jednog razloga u izlogu mojih emocija nema. Ti si bila i ostala za mene rođena žena...
E da mi je sad da tvojim koracima prošetaš prašnjavim hodnicima mog srca da iz tame izađe osmijeh sa tvoga lica...
Znam... htio sam biti sam zar ne... i čemu sad ovo sve...
Čemu te vraćati iznova kraj našeg prozora... čuvaš li onog našeg goluba, je li još golubica pored njega...
Jeste, zar ne... samo sam ja ostavio onu koju sam volio.
Šta vrijedi što sam te volio kad te nisam čuvao.
Zatvorim knjigu, pogasim stonu lampu... onu koju si pronašla na rasprodaji starih stvari.
Nekako si uvijek znala svojim rukama dati novu notu svemu.
Čak i meni... otkrila si u mom biću ono što nisam znao da postoji.
Završavam pismo, danas ti stiže poklon, završava se godina... decembar je draga ima li traga ispred tvoga kućnog praga... ima li traga mojim stopama, je li naš ključ ondje gdje si ga ostavila kad se vratim...
Vratiću se bar na tren, taman bio ostavljen...
Otvorila si sve poklone, i ovaj završni otvaraš... sad znaš čemu ti pokloni... ostala si u meni...
I niko te nikad oteti od mene neće... voz ka tebi tačno u 22h kreće.
Lutam u odjeći što godine broji sam odaslan u ovu godinu što još malo će upisati zimu na kalendaru.
I nije me briga šta će reći ljudi, oni će reći ono što žele.
Prati me jedan drug to malo biće što ima toplinu za razliku od ljudi.
Zna on moje tišine... i tuge zna, a svaka tuga ima mjeru.
Kofer... moj ti je kofer... ne prepun stvari već papira.
Utisci vedrog neba pod kojim spavam... razlio sam ih slovima... nalivperom... tintom iz srca... jer, u plavo me obojaše.
Nas dva druga znamo vozove koji prolaze prugom... i ne čekam dan da samo prolazi... ne čekam hoću li vidjeti da je u tim vozovima ipak sve drugačije.
Ovaj šal i kapa poklonile mi jedne vrijedne ruke... u svakom ispletenom bodu pregršt misli.
Ugrije u hladnoj noći neka toplina iz tog šala i te kape. Pa u kaput ušuškam i druga.
A negdje u daljini je ona pruga o kojoj ti govorih... od običnog čovjeka u lutalicu se pretvorih.
I znam neko mi je poslao ovo malo čupavo stvorenje da bude moja nada.
Da izvučem iz ovih pregrada mog srca onu tintu u nalivpero i napišem sve ono što čuvah u sebi.
Vidiš noćas ne govorim o tebi, jer, ti se ne govoriš ti živiš u meni...
Pročitala je pismo oko nje pokloni i onaj 52 po redu koji je došao kao i obično u srijedu.
Svi imaju nešto unutar njih, neku ručno rađenu figuru i napisan stih... samo kutija br: 52 papir na kome piše kreni prema vratima.
Noć stigla na pozornicu...
Zvono zvoni, ona vrata otvara, on stoji pred njima u naručju čuva malog druga...
Na ovoj sceni vodile su se borbe u meni prema tebi kao voljenoj ženi... i gdje god da sam otišao tebe bih našao, prisutna si u svakoj mojoj pori, prašina je u hodnicima mog srca samo ti možeš svojim koracima prašinu skloniti i svijetlo u tamu donijeti... gdje god da sam koliko god sebi govorio da odem tebe ću voljeti...
Nisu to tek filmske priče one 24 slike u sekundi, ne stvarni su otisci ta dva lica koja se gledaju neke se ljubavi ma koliko daleke bile jednako vole i čuvaju i uvijek, ali uvijek jedna se drugoj vraćaju.
Dok u jesenjoj noći zagrljeni stoje on sa usana izgovara riječi ove... draga moja vidiš noćas ne govorim o tebi jer, ti se ne govoriš ti živiš u meni...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Zastala je na trenutak kad je vidjela taj rukopis.
Pismo od njega... on ne voli telefone i poruke sažete u uglovima gdje se ne mogu izreći prave misli i osjećanja. Za njega je to otuđivanje od stvarnosti.
Čita pismo tihim glasom u kome još odzvanja ljubav, ljubav prema tom čovjeku što je sinoć u sitnim satima pisao skupljajući osjećaje po prašnjavim hodnicima srca.
Zamišljam te, a koliko god da te zamišljam znam... još si ljepša nego one noći kad sam odlazio.
Znam ja da si ti razumjela zašto odlazim i da onu rečenicu "ti zaslužuješ bolje" ne volim.
Zapravo, ti si znala da ću ja kad tada otići, pustila si me, nekad bi volio da nisi.
Da si me zadržala, ne zagrljajem već, onom tvojom iskonskom ljepotom duše.
Ali ne, hrabro moje, ti si mene pustila. Zahvalan sam tebi, ali nisam samom sebi.
Ne znam zašto odabrah srijedu da ti šaljem poklone cijele godine.
I tako već 51 srijedu, došla je i ta 52 na red.
Pitam se da li ih otvoriš, čak zamislim izraz tvoga lica kad vidiš šta se krije u kutiji.
Svaki od tih poklona izradio sam svojim rukama.
Sjećaju te na mene, vraćam te u uspomene, sebičan sam.
Zadržao bih te za sebe, a nisam pored tebe.
Možda si nekog zavoljela...
Svako jutro kad otvorim vrata pomislim da ću vidjeti te kutije ostavljene na mom pragu.
Nasmijem se kad vidim da osim novina nema ništa drugo.
Kao da sam sebi dajem nadu, a baš sam ja sve nade ugasio tražim ima li još žara da vatra iznova gori.
Djevojke poput tebe se ne ostavljaju, već se vole i čuvaju.
Usred ničega, ima još nečeg...
24 slike u sekundi film premotavam, poklon što napravih za tebe... zamotavam.
Čekam kad će srijeda da ti ga predam...
Sjedim u tami, naše fotografije gledam.
Osim ljubavi na dlanovima ništa drugo za tebe nemam.
Svako jutro po navici doručak za tebe spremam...
Jesi sretna pitam te u hodu, ne gledam te u oči.
Znaš da... kad god te pogledam u oči izgubim se u njima, i ne znam da se vratim.
Zapravo i ne želim se vratiti... ko bi želio otići od tebe.
Pitam se svaki dan zašto sam otišao, nemam pravi razlog ni opravdanje...
Suze su ti u očima. Još uvijek si emotivna, onaj nježni cvijet što na vjetru čuva latice, a zagrli sunce.
Urezalo mi se tvoje lice ne u sjećanje već u prostor u kom se nalazim.
Ti svojim koracima ovdje nisi kročila, ali toliko si prisutna da imam osjećaj da ću sve da ostavim i pokucam na tvoja vrata. Vode se borbe u meni prema tebi kao ženi.
Još me čuvaš onako kako to niko umio nije, i neće draga moja... znam da neće.
Ne plači, nemoj da te dragocjene kapi dotaknu tvoje obraze.
Odavno ih nisu milovale moje ruke.
Ima besanih noći, čitam knjige, a iza svake pročitane rečenice vidim tvoje lice.
Čekam da li će na nekoj stranici pisac tebe opisati, ali tebe se ne može opisati.
Ti se trebaš doživjeti i voljeti da bi bar približno mogao reći nešto o tebi.
Rekli su svi da smo jedno za drugo, vidjeli su ono što meni tek sad dolazi u vidno polje... volio bih da sam umio bolje. Da sam znao pokazati ono što osjećam... koliko je u tebi ljubavi, niko me neće umjeti voljeti kao što ti umiješ.
Nije to ponos, ne daleko je to od toga i sad kad pogledam ni jednog razloga u izlogu mojih emocija nema. Ti si bila i ostala za mene rođena žena...
E da mi je sad da tvojim koracima prošetaš prašnjavim hodnicima mog srca da iz tame izađe osmijeh sa tvoga lica...
Znam... htio sam biti sam zar ne... i čemu sad ovo sve...
Čemu te vraćati iznova kraj našeg prozora... čuvaš li onog našeg goluba, je li još golubica pored njega...
Jeste, zar ne... samo sam ja ostavio onu koju sam volio.
Šta vrijedi što sam te volio kad te nisam čuvao.
Zatvorim knjigu, pogasim stonu lampu... onu koju si pronašla na rasprodaji starih stvari.
Nekako si uvijek znala svojim rukama dati novu notu svemu.
Čak i meni... otkrila si u mom biću ono što nisam znao da postoji.
Završavam pismo, danas ti stiže poklon, završava se godina... decembar je draga ima li traga ispred tvoga kućnog praga... ima li traga mojim stopama, je li naš ključ ondje gdje si ga ostavila kad se vratim...
Vratiću se bar na tren, taman bio ostavljen...
Otvorila si sve poklone, i ovaj završni otvaraš... sad znaš čemu ti pokloni... ostala si u meni...
I niko te nikad oteti od mene neće... voz ka tebi tačno u 22h kreće.
Lutam u odjeći što godine broji sam odaslan u ovu godinu što još malo će upisati zimu na kalendaru.
I nije me briga šta će reći ljudi, oni će reći ono što žele.
Prati me jedan drug to malo biće što ima toplinu za razliku od ljudi.
Zna on moje tišine... i tuge zna, a svaka tuga ima mjeru.
Kofer... moj ti je kofer... ne prepun stvari već papira.
Utisci vedrog neba pod kojim spavam... razlio sam ih slovima... nalivperom... tintom iz srca... jer, u plavo me obojaše.
Nas dva druga znamo vozove koji prolaze prugom... i ne čekam dan da samo prolazi... ne čekam hoću li vidjeti da je u tim vozovima ipak sve drugačije.
Ovaj šal i kapa poklonile mi jedne vrijedne ruke... u svakom ispletenom bodu pregršt misli.
Ugrije u hladnoj noći neka toplina iz tog šala i te kape. Pa u kaput ušuškam i druga.
A negdje u daljini je ona pruga o kojoj ti govorih... od običnog čovjeka u lutalicu se pretvorih.
I znam neko mi je poslao ovo malo čupavo stvorenje da bude moja nada.
Da izvučem iz ovih pregrada mog srca onu tintu u nalivpero i napišem sve ono što čuvah u sebi.
Vidiš noćas ne govorim o tebi, jer, ti se ne govoriš ti živiš u meni...
Pročitala je pismo oko nje pokloni i onaj 52 po redu koji je došao kao i obično u srijedu.
Svi imaju nešto unutar njih, neku ručno rađenu figuru i napisan stih... samo kutija br: 52 papir na kome piše kreni prema vratima.
Noć stigla na pozornicu...
Zvono zvoni, ona vrata otvara, on stoji pred njima u naručju čuva malog druga...
Na ovoj sceni vodile su se borbe u meni prema tebi kao voljenoj ženi... i gdje god da sam otišao tebe bih našao, prisutna si u svakoj mojoj pori, prašina je u hodnicima mog srca samo ti možeš svojim koracima prašinu skloniti i svijetlo u tamu donijeti... gdje god da sam koliko god sebi govorio da odem tebe ću voljeti...
Nisu to tek filmske priče one 24 slike u sekundi, ne stvarni su otisci ta dva lica koja se gledaju neke se ljubavi ma koliko daleke bile jednako vole i čuvaju i uvijek, ali uvijek jedna se drugoj vraćaju.
Dok u jesenjoj noći zagrljeni stoje on sa usana izgovara riječi ove... draga moja vidiš noćas ne govorim o tebi jer, ti se ne govoriš ti živiš u meni...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar