Moj osmijeh stanuje na tvojoj adresi

U ovom ringišpilu i špilu karti jedno zapamti mene i kad znaš ne možeš me znati.
Volim da gledam ptice kako lete u rano jutro.
Kapi rose da skupim na dlanove da tvoje žedne usne popiju, da se kraj vatre ruke nježne ugriju.
Dok ljudi žive ciklične krugove, ja stanujem na rubu prirode.
Ne gledaj moje lice ni oko mene ptice što lete let.
Ne ruši molim te moj svijet... opet.
Ptica na mojoj ruci, iz njenih krila plamen, magla od dima, skrivena sam iza planina.
Na rukama od pepela nacrtana pera, ja sam iz nekih drugih sfera.
Kad se pera spoje krila nastanu... djevojke poput mene skrivene ostanu.
Ja sam tu da dam smisao snu... da ljubav obojim vođena rukama tvojim.
Ova suza na licu mom traži svoj dom... ona je tek kap nekog talasa što dolazi kroz mirno more.
Slušam muziku... oblačim odjeću preko kože, a konci drže šavove.
Iza svakog šava jedan ožiljak spava... ne budi...
Sve moje pore se bore da zatvore vrata u kuli od karata.
Vrlo rijetko vidi me neko.
U skrivenim pregradama disk sa žigovima, simbol vremena mog plemena...
Noć boji čahure... jutrom ćeš vidjeti leptire.
Zažmiri, kad oči otvoriš i progovoriš u pticu možeš da me pretvoriš.
Kad me vidiš samo me zagrli, sve šavove koji pucaju nježnim dodirima spoji...
Prsti će dotaknuti tipke klavira...
Ptica na ruci... noćas sreću obuci jer, će letjeti karte iz špila među oblacima.
Ti se vraćaš sa likom i djelom i tvojim teget odijelom, onom košuljom bijelom...
Vraćaš se u moje misli, a ni otišao nisi... jer uvijek i zauvijek ti si...
Putujem na časove plesa pitam se koji sam lik... sigurno nisam Alisa u zemlji čudesa.
Spavam na oblacima oni su ćilimi mojim koracima, oni su jastuci na kojim snivam.
San i java u razmacima...
Kišobrani skupljaju kapi kiše, čajnici i tanjuri, nebo indigo plave boje.
Od emocija odjeću krojim da niti spojim.
Ne pitaj me kako sam postala stanar u kući od karata.
Kad čuješ oluje, a noć neke čudne cipele obuje znaćeš da je moja haljina skrojena od snova, a
moj svijet sastavljen od stihova.
Moje su suze kapi kiše što tragove na tvom prozoru ostaviše.
Nisam iz tvoga svijeta... ne mogu biti.
Idem sama koliko god da noć zna o nama... zapečaćeno je sve na mojim usnama.
Moj osmijeh je bio na tvojoj adresi, napisao osmijeh na tvoje lice, ja sam djevojka koja voli ptice...
Do mene tragovi ne postoje oblaci ih rasprše, sunce obriše poslije kiše.
Ništa ti o meni, ali baš ništa ne piše... ni u knjigama, ni u tvojim sjećanjima ničeg nema samo pera ptice koja dotaknu tvoje lice dok spavaš i sanjaš ti mene nemaš u zagrljaju... čuvam te na neki moj način, znam da ti značim...
Da... ja sam tek san...tvoj dan indigo bojom obojan.
Kad vidiš da karte padaju sa neba u svijetu leda toplina pogleda je sve što ti treba.
Ovo je svijet iluzije pa sve što jeste... možda i nije.
Jesam li stvarna ili olovkom nactrana?
Po mraku u zraku vidiš usred oblaka čajanku, šolje lebde, karte lete.
Oči odaju koje se karte u rukama skrivaju.
Ti poslije svega nećeš znati da li na kartu snova ili stvarnosti odigrati.
Možda sam neko kog je tvoj um napisao?
Možda je trag pera što ga nose moje ruke dio poruke.
Možda sam zaista Alisa u zemlji čudesa ili ipak ne...
Jedna karta na tanjuru ti je okreni tok igre preokreni.
Znaš li ti nešto o meni?
Ja sam sjena, sjeni, dijete u ženi... ja sam korak ili oblak... zora kraj tvoga prozora.
Ja sam odraz tebe koji gledaš u ogledalu, duša koja sluša snove i zapisuje, ja sam sve ono što tvoje srce čuje.
Ona sam što dan među oblacima danuje, a noću se skriva u odajama Svemira.
Dok ptice budu letjele u tom letu zavoljele, magle od dima će nestati i moje lice ćeš vidjeti...
Ti noćas sa sobom snove ponesi, moj osmijeh stanuje na tvojoj adresi.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash