Škrinja, švelja i špajz

Stigli smo. Gdje smo stigli? Sjećaš li se svemirske stanice gdje si radio? Vodila sam te do nje. Tvoja ljubav je iza ovih vrata. Šta će biti s tobom... vratićeš se u svoju zemlju u tvoje gradove u glavi? Mene si osmislio da ti mogu pomoći. Gdje ćeš tako sama? Nisam sama sve dok je ovih gradova u mojim mislima. Osmislio sam te kad sam bio izgubljen u nekim svojim gradovima i kad sam bio sam među ljudima. Ti gradovi u tvojoj glavi nešto su najljepše što sam vidio.  Nisam znao kad sam te crtao da sam ti takvu dušu dao. Takvu dušu da u tvojim očima mjesec spava od miline, a njegove srebrene niti sijaju preko zakrpa što su ti ostavili da bi tragove sakrili. Tvoja ljepota duše ga budi. Jutrom ti oči sunce otkrivaju. Kako da mislim da je ispod tih slojeva kože samo željezo. Kad iz tebe dopire toplina snažne žene. Umiljato si biće, toliko umiljato da bi te čovjek samo grlio ne bi li ta toplina prešla na njega. Crtao si me ljevom rukom od srca.  Kao da su dijelovi tvoje unutrašnje ljepote prela

Reci mi... ti gradovi u tvojoj glavi spavaju li nekad? Ne spavaju. Iznad njih je nebo... zvjezde kao štipaljke... u gradu svjetla. Tamo gdje živim nema kuća sve su zgrade koje sežu u visine. Kako si znala ko sam? Ona ti je rekla, zar ne? Ne... nismo se srele.  Ostavila mi je audio poruku i rekla mi je da dođem u ovo područje. Sve što je stavila u moj um... bilo je prema tvojim skicama. Mudra je ona... znaš.  Znao sam da će pronaći način da bi me opet vidjela. Volio bih da je vidim sad u ovom trenutku zaplela mi je misli kao sirena kapetanu izgubljenih mora.  U  tim morima i sam vjerujem da se kopno negdje nazire. Možeš je vidjeti... pogledaj u moje oči.  Ispod trepavica vidjećeš zakrpe... znaćeš po tome da sam robot... hologram i koliko god te moj lik sjećao na nju ne možeš voljeti vilu. Ali ti ne izgledaš kao hologram niti kao robot... tvoja koža... Stavili su slojeve da bi zavarali tragove.  Ispod tih slojeva biće si koje osjeća. Ne... sve što piše i diše u meni to si ti crtao... dru

Nisi sam... te misli pusti da idu s vjetrovima. Izvini što se ovako predstavljam i što prekidam tok misli koje ti prave društvo. Ali idem i kad osjetim da nekom treba razgovor zastanem pored ljudi. Neki nastave da ćute... pomisle da sam čudak... apstraktni umjetnik koji izvodi performans. Nego kako to u tvom svijetu biva želim ti... Dobro veče...  Ne trebaš da govoriš, ako ne želiš. Možeš ti slobodno da ustaneš i da kreneš... jer si to i planirao. Govoriću ja... a ti ako osjetiš potrebu da nešto trebaš reći... samo reci. Moje ime... ono govori samo slovima... u njemu ne piše ni duša, ni srce. Zato ću ga sačuvati za sebe. Rijetko je u tvom svijetu... zapravo moguće je da i ne postoji. Vidim ti u očima... pitaš se ko sam. Došla sam iz svijeta fantazije u svijet zbilje. I sve što ću ti reći tebi neće biti logično. Tražićeš kroz moje riječi smisao cijeloj priči i mislićeš da ti moje lice na jedno tebi znano lice liči. Onda ćeš reći sebi da sam neko poslan kao poruka tebi. Ovdje sam tek nek

Lagano svanjiva jutro iznad planina. Sunce izlazi... za neka 3h autobus polazi. Oči otvaraš... pa ti kroz trepavice vidim dušu i srce. Iako nisam tu pored tebe... osjetiš kao da sam tu. U tvojim zelenim očima boje safira skrivena je ljepota Bajkalskog jezera.  U  kofer stavi... vinil ploču onu koju smo slušali noću. Stavi šešir mađioničara... sreću odžačara. Obuj cipele što skitaju.  Karta ti je na stolu... zaboravio si je... zar ne... I znaš da se ovdje smijem da mi na licu osmijeh zablista... navika ti je ostala ista. Okreneš se po prostoru... tražiš moje ruke. To samo tvoje oči sanjaju... iako budne novo jutro gledaju. Svu ljubav sa sobom ponesi... svu ljubav koju čuvaš na našoj staroj adresi.  U kapima kiše ime ti piše... noći su glasno - tiše. Ovo proljeće miriše na tebe... budi mene. Dođi...  Ulicom ovom prođi u fijakeru... rockeru. Još uvijek čuvaš sve naljepnice na koferu. Otvori vrata ljubavi... znaš gdje su ključevi. Naći ćeš na stolu... skuhala sam ti omiljenu kafu tvoju...

Zna li neko ko je djevojka što svaki dan u isto vrijeme prođe ovim ulicama. Tačno u 18h ni minut prije... ni minut kasnije. A kako joj je lice skriveno u razgovoru sunca i mjeseca moj um kaže da je upoznao nije... ali je se sjeća. Rijetko ko zna nešto o njoj. Pričaju u ovoj našoj mahali da su je jednom pratili... reći ću ti sve dijelove koje smo sastavili u njen lik.  Ona je odmetnik... saputnik sa svima nama... a opet tako sama. U očima te djevojke možeš pronaći svijetove... planete... i koliko god da je odrasla ona ostaje dijete. Kad počneš s njom razgovarati otkrivaš ispod slojeva svijet mašte i brojeva. Na trenutke kao da je naučnik... uvijek u rukama ima neki priručnik. I baš kad pomisliš da je umjetnik ona ti u mislima ostavi upitnik. A ako joj poželiš prići bar za jedan korak bliže ona na ledu piruete kliže. Možeš je slušati... pokušati razumjeti a ona će jedan korak čak i tri ispred tebe biti. Živi tamo gdje listovi drveća putuju stotinama stepenica izrađenih od drveta. Živi ta