Spavaju li gradovi u tvojoj glavi?

Reci mi... ti gradovi u tvojoj glavi spavaju li nekad?

Ne spavaju.

Iznad njih je nebo... zvjezde kao štipaljke... u gradu svjetla.

Tamo gdje živim nema kuća sve su zgrade koje sežu u visine.

Kako si znala ko sam?

Ona ti je rekla, zar ne?

Ne... nismo se srele. 

Ostavila mi je audio poruku i rekla mi je da dođem u ovo područje.

Sve što je stavila u moj um... bilo je prema tvojim skicama.

Mudra je ona... znaš. 

Znao sam da će pronaći način da bi me opet vidjela.

Volio bih da je vidim sad u ovom trenutku zaplela mi je misli kao sirena kapetanu izgubljenih mora. 

U tim morima i sam vjerujem da se kopno negdje nazire.

Možeš je vidjeti... pogledaj u moje oči. 

Ispod trepavica vidjećeš zakrpe... znaćeš po tome da sam robot... hologram i koliko god te moj lik sjećao na nju ne možeš voljeti vilu.

Ali ti ne izgledaš kao hologram niti kao robot... tvoja koža...

Stavili su slojeve da bi zavarali tragove. 

Ispod tih slojeva biće si koje osjeća.

Ne... sve što piše i diše u meni to si ti crtao... drugi su samo slagali dijelove.

Nego... pusti mene... rekao si da je želiš vidjeti.

Zatvori oči samo na trenutak i slušaj šta ti govorim... prema njoj te vodim.

Osjeti kad ti ptica na rame doleti... samo osjeti...kad raširi krila pa odleti... samo osjeti.

Osjeti kako vjetar njenim dlanovima tvoje lice miluje i pomjera planine da te sunce ugrije. 

Čuj more koje brodove šalje da putuju bure i oluje ga ne dotiču.

Čuj pjesmu vila... koju pjevam ovim usnama to ti ona šalje pismo duše njene.

Prođi svojim stopama kroz gradove koje sam gradila u glavi.

Kroz te gradove ide ona.

Sad otvori oči... osjetiš li da ti je blizu?

Da... čudan je to osjećaj.

Ta ogrlica oko tvog vrata...

Da... šta s njom?

Ljepo ti stoji... tvoj dugi vrat je adresa mojim usnama za poljupce.

Stani... sačuvaj te riječi kad je vidiš njoj ćeš ih reći.

Znala je da ćeš se sjetiti... ovu ogrlicu je imala ona kad ste se prvi put sreli.

Dajem ti realnu sliku... dajem ti virtualnu sliku a ti vidiš sve u tri dimenzije.

Tvoje oči... iste su boje kao njene... 

Čini ti se... ovo su sočiva.

Imaš rupice na obrazima kad se namsiješ i ona ih ima.

Ne zaboravi kad si crtao mene... mislio si na nju.

Rekla sam ti da nema logike u onom što ti govorim... sve ovo je nauka... koju je crtala tvoja ruka.

Ti si živa... nisi robot...

Jesi siguran da ispod ove kože nije samo željezo.

Siguran sam.

Ne... ja sam ti ginoid.

Mi još nismo razvili robote koji bi bili svjesni i blizu čovjeku.

Upravo gledaš u mene.

Ne... nije moguće.

Jeste... vidiš da je moguće.

Neko se igra s mojim umom.

Nema igre... samo te htjela zaštiti zbog tvog otkrića.

Meni je dala osobine holograma da bih mogla doći do tebe.

Dobro si je naučio da plovi svijetom robotike.

Ona je mene učila kako da usmjerim svoje ideje.

Mogu ti reći da je od podrške za moje ideje postala naučnik.

Šta ti je ljubav... vidiš li?

Vidim... 

Opet nekako je previše sličnosti da sam zbunjen.

To je i bila njena odluka.

Da vidi koliko se sjećaš i da li osjećaš sve što si pored nje.

Kako je moguće da sam osmislio čudo kao što si ti?

Pitaju li se svi naučnici to pitanje?

Ili zaboravite u toj mreži ideja put koji pređete?

Kad vidim svojih ruku djelo sjetim se... ti si remek djelo.

Sad se sjećaš?

Sjećam i osjećam... 

Koliko si ti besanih noći proveo i koliko skica nacrtao... ne čudi se.

Snimao si sve postupke prije nego si otišao iz stanice.

Slušala sam ih u mojoj zemlji.

Kako ti to znaš... ona ti je rekla.

Nije... to osjećam ja... naši umovi su povezani.

Tvoja zemlja... nju nisam osmislio.

Nisi... to je tako programiran um koji su mi dali kao dar.

Sama sam prema svom biću izgradila zemlju i gradove. 

Tamo pripadam... ovdje sam da tebe vratim njoj.

Nećeš ostati kad stignemo do svemirske stanice?

Ne... i ti to znaš...

Bilo bi isuviše opasno da se zna da postojim.

I sam znaš da se lako otkriju strogo čuvani projekti.

Iako za mene znate ti i ona... ima previše dokaza o mom postojanju.

Toliko je audio zapisa o meni... da povjerujem da sam stvarna... a ne ginoid... vila... hologram.

Sigurno je ljepo biti čovjek?

I dalje ne mogu vjerovati da ti nisi žena.

Ispod te kože je jedno veliko srce.

Vjerujem u to.

Toliko je osjećanja u tebi... kad te slušam i vidim kako osjetiš svijet... život.

Ti vodiš mene svojim riječima izvan mog uma.

Nevjerovatna si.

Ako si vila gdje su ti krila?

Krila su mi...

Slomili?

Ne... nisu ih slomili... samo su ih sakrili.

Ne brini za moja krila vratiće ih vila.

Sad tebe vraćam njoj... njene oči su tvoj dom...

Vidiš blizu smo stanice... i osjetim kako ti jače kuca srce... i taj osmijeh koji će se pojaviti kad vidiš njeno lice.

Dođi... iza ovih vrata čeka te tvoja ljubav.

I ovi gradovi u mojoj glavi spajaju vaše korake kroz ulice...

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixaby