Škrinja, švelja i špajz

Predvečerje... dan odlazi svojom putanjom i drugi broj na zidnom kalendaru sutra će zauzeti svoje mjesto. Kotrljaju se dani, kao točkovi na starom fijakeru što ulicom prolazi. U današnje vrijeme (razumije se) rijetko je tako nešto vidjeti. U fijakeru dvoje zaljubljenih i zagrljenih... ljubav. Stojim na terasi stana, stara gradnja, ovdje su još uvijek užetima povezani naši prozori. Nekada su stanari grada pomoću užeta jedni drugima dostavljali novine, ili ako u kući zafali kafe i šećera. Prodavnice su nedjeljom bile zatvorene... U jednom trenutku spazih na jednom užetu zakačenu kovertu. Pismo, adresirano na moje ime. Pomislih kako neko ima smisla za humor. Jeste da ovdje provodim mnogo vremena dok slikam slike. Možda se poštar htio našaliti pa mi je ovo pismo putem užeta odlučio dostaviti? Otvaram kovertu i uzimam pismo. Pisano nalivperom prije nekoliko sati. Čitam... Dozvoli da se predstavim, to je važan podatak koji ne bih da izostavim. Izgledam kao flegmatik, ponašam s

Ona odlazi, tamo gdje vjetrovi pijesak nose. U ruke uzima pramenove kose i plete pletenice, plavom bojom boji lice. Obuva mokasine do koljena, djevojka iz Navaho plemena. Na njenim leđima nacrtan tribal krila, koji dugom pamučnom bluzom skriva. Dijagonalno posred lica povlači crnu traku, ona hoda po mraku. Odvaja dvije strane svog bića tom linijom. Niko je ne poznaje, niko još tu divlju prirodu ukrotio nije. Taj duh sokola i njegovih krila, ona je slobodna, koliko god zarobljena bila. Navaho pokrivač pakuje u torbu. Ide tamo gdje drvo kamen postaje. Ide put Slikane pustinje gdje su zrnca pijeska u boji da tim zrncima unutrašnjost svog bića spoji. Oko vrata stavlja ogrlicu na kojoj je kamen tirkiza čuva tradiciju svog plemena. Kao vjerna sjena sokol je na ramenu prati, njeno ime je Malati. Kažu, kad vidiš sokola da nebom leti tada po danu  Onu koja hoda po mraku možeš vidjeti. U noći se vide jedino njene oči. Nepredvidive su kao i ona. Malati (slikati i bojiti) je sokol p

Nismo sami ti i ja, sigurno postoji još ljudi koji su poput nas... U tim hladnim sobama, skriveni su, čekaju, kao mi što čekamo. Vidiš li kako se svijetlost mjeseca dijagonalno prelama kroz ćoškove...znak da je već 20 h. On dolazi uvijek na vrijeme, ne kasni niti jednu minutu. Upravo ostavlja paket u poštansko sanduče. Neće pozvoniti, zna da niko ne želi vrata otvoriti. Paket će ostaviti i niz ulicu otići ka drugoj kući. Koliko dana, istih dana, sreća je, ti si tu, jer ne bih ovo mogla sama. Odmaraj, nisi spavao noćima, ovaj put ja idem po paket, nemoj da mi sad odustaneš i odeš bez pozdrava, onako kako ti to znaš. Svaki put kad otvorimo poštansko sanduče, oni odluče... Noć poprima svoj oblik koji nije onom našem nalik. Trebamo jedno drugo da bismo izašli iz ovog prostora. Tebi jedino mogu vjerovati. Znamo se godinama, još otkad smo bili djeca. Drugačija si... Nisam toliko drugačija, tek jednu mrvu više od onog što u mom biću piše. To sam i dalje ja, djevojka koja živi

Ptice lete nebom slobodne svoj let. Ovdje na zemlji stoji natpis: izvinite, gdje staje voz za bolji svijet? Pročitah i pitah mašinovođu da li ti vozovi ovim prugama prođu? Pogledao me je i rekao, dijete ovdje vozovi, voze za gradove, ne u bolje svjetove. Sretoh uličnoga svirača, on mi reče da svira svaku večer na peronima, ali nije vidio taj voz svojim očima. Mnogo je putovao i karte kupovao u svim pravcima, ali tu za bolji svijet nije kupio, još uvijek. Jedna gospođa sa šeširom i koferom gleda koliko je sati, osluškuje šta pitam ljude, pogledom me prati. Dijete drago ne postoji taj voz koji odlazi gdje se sve ljepo nalazi, bolji svijet se u tebi pronalazi, a onda se oko tebe isti pojavi. Ljudi sa koferima čekaju, da se otvore peroni, nebom lete sa porukama baloni. Da ih pitam i poruke pročitam možda odgovor znaju oni. Sretoh djecu s' osmijehom na licu, njihova mašta možda može da otkrije gdje se taj voz krije. U svojoj igri otkrivaju tek poneku stranicu tog svijeta sve