Nisam ja ovo lice koje gledaš...
Nismo sami ti i ja, sigurno postoji još ljudi koji su poput nas...
U tim hladnim sobama, skriveni su, čekaju, kao mi što čekamo.
Vidiš li kako se svijetlost mjeseca dijagonalno prelama kroz ćoškove...znak da je već 20 h.
On dolazi uvijek na vrijeme, ne kasni niti jednu minutu.
Upravo ostavlja paket u poštansko sanduče.
Neće pozvoniti, zna da niko ne želi vrata otvoriti.
Paket će ostaviti i niz ulicu otići ka drugoj kući.
Koliko dana, istih dana, sreća je, ti si tu, jer ne bih ovo mogla sama.
Odmaraj, nisi spavao noćima, ovaj put ja idem po paket, nemoj da mi sad
odustaneš i odeš bez pozdrava, onako kako ti to znaš.
Svaki put kad otvorimo poštansko sanduče, oni odluče...
Noć poprima svoj oblik koji nije onom našem nalik.
Trebamo jedno drugo da bismo izašli iz ovog prostora. Tebi jedino mogu vjerovati.
Znamo se godinama, još otkad smo bili djeca.
Drugačija si...
Nisam toliko drugačija, tek jednu mrvu više od onog što u mom biću piše.
To sam i dalje ja, djevojka koja živi u onom gradu i ulici kuća br: 33.
Ona koja je znala da napravi kuću na drvetu i čeka da stignu prve višnje...
Sjećaš li se drugar onog vremena kad si izvodio egzibicije na biciklu iz 80-ih godina?
Pa si sva koljena obilježio tribalima, jer balansiranje nije bilo kako treba.
Samo se ti smij, meni to nije bilo smiješno.
Još uvijek pred kišu ti se ožiljci jave i podsjete me na to davno vrijeme.
Nismo više ona djeca iz ulice što su nosila gumene čizme i kabanice idući put škole.
Sad svako od nas ima neke rane koje bole. Njih ne možemo zatvoriti dok smo ovdje.
Jedno, drugo previše podsjećamo i vraćamo u vremena kojih nema.
Zašto bježiš od tih vremena, zašto im se opireš?
Jer tamo, ti si ona koju sam našao, ovdje te tražim, stojiš pored mene, a daleko si mi.
Svako u svome uglu zapisuje...
Nije da nije, htio sam ti reći prije.
Tvoje lice se smije, oči ti sjaju posebnim sjajem i kako li se samo svijetlost poigrava sa tvojim licem jednim djelom ga otkriva, drugim pokriva.
Ako si htjela čuti ove riječi, ja sam ih eto uspio reći.
Ne očekuj da ću granicu prijeći i još ponešto, o tome što osjećam izreći.
Samokontrola je odavno utabana staza moje nutrine.
Ti ne želiš znati koliki je sajam taštine u mojim ranama, nisi ti od tog satkana, niti toliko jaka da možeš pročitati stranice moje tamnice.
Nisam ja ovo lice koje gledaš, ovo lice je sloj, ono ispod kože to niko vidjeti ne može.
Naučio sam ići sam, znam, ako ništa ne osjećam, jači sam.
Osjećaji su kao rijeka poslije kiše, dok se iskristališe nije ista više.
Dobije bistrinu i umiri svoj tok. Mi se onda zagledamo u rijeku, vodi nas njena ljepota.
Zastanemo i poželimo da ostanemo...
Imamo prošlost kojom smo povezani, sadašnji trenuci su nadovezani.
U vremenu koje budućnost zovu nećemo znati za kuću ovu...
Nije lako ne osjećati, to ću ti priznati. Ti ne možeš isključiti osjećaje, ja vidiš mogu.
Umijem da ih zaključam i ostavim u polutami sobe. Da riječi polomim i ne izgovorim.
Naučila sam tako. Sačuvam sebe od onog što osjećam za tebe.
Nara, jedno znam, ne možemo spakovati sve godine u kutiju, zatvoriti je trakom, okružiti mrakom.
Što više zaboravljaš, više se sjećaš.
Toliko dugo smo u ovoj prostoriji da napamet znam gdje se nalazi svaka neravnina na zidovima. Zabilježio sam poneku pukotinu, vidio slike na drvenom podu.
Kad sutra odemo odavde, pratiće me svaki dio ovog prostora.
Ta fotelja u kojoj si noćima spavala, a ja budan bdio gledajući tebe, da te ne zaboravim, da preživim ove hladne zidove, gledao i shvatio sam, koliko te zapravo znam.
Izvana si jaka, djevojka s' pogledom koji zaledi čovjeka. Unutar tebe je lavirint.
Nisam još pronašao izlaz, ostao sam zarobljen u tvojim mislima.
Nisi dozvolila da ih pročitam, ne vjerujem da će bilo ko u tome uspjeti.
Kad ja, koji te znam godinama, ne mogu odgonetnuti razlog tolike mističnosti, ni taj neko neće moći.
Opet se smiješ...
Smijem se, jer i kod tebe je slično, jednako mistično.
U tvojim tamnim odajama zmajevi vatrom čuvaju prilaz.
Nema te riječi koja će poput ključa otvoriti tu prostoriju tvoga bića.
Ko zna gdje ćemo sutra ići, hoćemo li se vidjeti, ako se i vidimo hoćemo li se prepoznati?
Obrisaće sve, ovaj prostor, naše razgovore, odletiće papiri kad oluja dođe, a kad se smiri, oni postaće prašina. Pitaću se gdje si, ako se budem sjećala. Osjetiću tvoju blizinu. Lutaću svjetom i tražiti bar jedan od tih papira. Nešto sačuvano imamo. Na diktafonu sam snimala naše razgovore, pustiću ih svaki dan, želim se sjetiti tvoga glasa. Gdje da ga sakrijem, kad će nam uzeti odjeću, srušiti ovu kuću?
Gdje da sačuvam jedini trag koji će me dovesti do tebe?
Polako...ti znaš da ćemo biti dio ovog prostora i kad ga izbrišu, isto kao što znaš da smo različiti.
Naučila si da sam pored tebe, priznajem istu naviku imam.
Ponekad trebamo otići jedni od drugih, da bi se ponovo pronašli.
Znaš li Nara koliko je snage u tebi? Ti si nekad bila jača od mene, više vjerovala.
U onim trenucima kad su mene zmajevi moje duše lomili i kad su vatre gorjele, a tek ruševine u meni postojale.
Znam, Tameru...
Onda, ustani i podigni glavu, obriši te suze, neću da ih vidim na tvom licu, sve do onog trenutka kad se budemo ponovo sreli. Tada će to biti suze sreće.
Kad te vidim, hoću da se smiješ i da još uvijek imaš sve kasete sa našim razgovorima.
Pustićeš sve te kasete i zajedno ćemo ih slušati noćima...
Naći ćeš ti već način da ih sačuvaš. Uvijek si znala logikom čuda napraviti.
Ja sam buntovnik, u hodu smišljam poteze.
Uzmi stvari, ostavimo ovu hladnu prostoriju, sve što nam znači, to je u nama.
Njih dvoje na ulici, kroz nekoliko minuta ovaj tren će prošlost postati.
Oni će se pronaći, jer njihova dva bića povezuje ono što duša zna, niko osim njih ne vidi i ne čuje.
Kad se sruše zidovi i odlete papiri, kad izbrišu sjećanja, naći ćemo se ti i ja...
Na raskrsnici vremena, u ljepoti jutra koje sviće, prepoznaće se tvoje i moje biće.
Mjesec će skrivati i otkrivati tvoje lice isto kao one noći, buntovnik će na mjesto sastanka doći...
Može biti ovo neko čudno vrijeme, kad sve izgleda naglavčke, ljubav za to ne zna niti prizna obirsana sjećanja. Vrijeme je odlaska, doći će vrijeme povratka.
Ti znaš, znam i ja, da smo se pronašli još u doba djetinjstva. Mijenjamo se mi, ali ostaju isti osjećaji, oni su tragovi koji će nad voditi.
Nisam ja ovo lice koje gledaš, ja sam ono ispod ove kože, samo rijetko ko to vidjeti može...
Tamo stanuju svi moji damari, njih pamti, oni neće dati da me zaboraviš.
Kad se sretnemo, kad me zagrliš, svega ćeš se sjetiti, mi ćemo biti oni koji ne odustaju, koliko god oni žele da sjećanja obrišu, naša bića ih u nekom skrivenom kutku zapišu...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
U tim hladnim sobama, skriveni su, čekaju, kao mi što čekamo.
Vidiš li kako se svijetlost mjeseca dijagonalno prelama kroz ćoškove...znak da je već 20 h.
On dolazi uvijek na vrijeme, ne kasni niti jednu minutu.
Upravo ostavlja paket u poštansko sanduče.
Neće pozvoniti, zna da niko ne želi vrata otvoriti.
Paket će ostaviti i niz ulicu otići ka drugoj kući.
Koliko dana, istih dana, sreća je, ti si tu, jer ne bih ovo mogla sama.
Odmaraj, nisi spavao noćima, ovaj put ja idem po paket, nemoj da mi sad
odustaneš i odeš bez pozdrava, onako kako ti to znaš.
Svaki put kad otvorimo poštansko sanduče, oni odluče...
Noć poprima svoj oblik koji nije onom našem nalik.
Trebamo jedno drugo da bismo izašli iz ovog prostora. Tebi jedino mogu vjerovati.
Znamo se godinama, još otkad smo bili djeca.
Drugačija si...
Nisam toliko drugačija, tek jednu mrvu više od onog što u mom biću piše.
To sam i dalje ja, djevojka koja živi u onom gradu i ulici kuća br: 33.
Ona koja je znala da napravi kuću na drvetu i čeka da stignu prve višnje...
Sjećaš li se drugar onog vremena kad si izvodio egzibicije na biciklu iz 80-ih godina?
Pa si sva koljena obilježio tribalima, jer balansiranje nije bilo kako treba.
Samo se ti smij, meni to nije bilo smiješno.
Još uvijek pred kišu ti se ožiljci jave i podsjete me na to davno vrijeme.
Nismo više ona djeca iz ulice što su nosila gumene čizme i kabanice idući put škole.
Sad svako od nas ima neke rane koje bole. Njih ne možemo zatvoriti dok smo ovdje.
Jedno, drugo previše podsjećamo i vraćamo u vremena kojih nema.
Zašto bježiš od tih vremena, zašto im se opireš?
Jer tamo, ti si ona koju sam našao, ovdje te tražim, stojiš pored mene, a daleko si mi.
Svako u svome uglu zapisuje...
Nije da nije, htio sam ti reći prije.
Tvoje lice se smije, oči ti sjaju posebnim sjajem i kako li se samo svijetlost poigrava sa tvojim licem jednim djelom ga otkriva, drugim pokriva.
Ako si htjela čuti ove riječi, ja sam ih eto uspio reći.
Ne očekuj da ću granicu prijeći i još ponešto, o tome što osjećam izreći.
Samokontrola je odavno utabana staza moje nutrine.
Ti ne želiš znati koliki je sajam taštine u mojim ranama, nisi ti od tog satkana, niti toliko jaka da možeš pročitati stranice moje tamnice.
Nisam ja ovo lice koje gledaš, ovo lice je sloj, ono ispod kože to niko vidjeti ne može.
Naučio sam ići sam, znam, ako ništa ne osjećam, jači sam.
Osjećaji su kao rijeka poslije kiše, dok se iskristališe nije ista više.
Dobije bistrinu i umiri svoj tok. Mi se onda zagledamo u rijeku, vodi nas njena ljepota.
Zastanemo i poželimo da ostanemo...
Imamo prošlost kojom smo povezani, sadašnji trenuci su nadovezani.
U vremenu koje budućnost zovu nećemo znati za kuću ovu...
Nije lako ne osjećati, to ću ti priznati. Ti ne možeš isključiti osjećaje, ja vidiš mogu.
Umijem da ih zaključam i ostavim u polutami sobe. Da riječi polomim i ne izgovorim.
Naučila sam tako. Sačuvam sebe od onog što osjećam za tebe.
Nara, jedno znam, ne možemo spakovati sve godine u kutiju, zatvoriti je trakom, okružiti mrakom.
Što više zaboravljaš, više se sjećaš.
Toliko dugo smo u ovoj prostoriji da napamet znam gdje se nalazi svaka neravnina na zidovima. Zabilježio sam poneku pukotinu, vidio slike na drvenom podu.
Kad sutra odemo odavde, pratiće me svaki dio ovog prostora.
Ta fotelja u kojoj si noćima spavala, a ja budan bdio gledajući tebe, da te ne zaboravim, da preživim ove hladne zidove, gledao i shvatio sam, koliko te zapravo znam.
Izvana si jaka, djevojka s' pogledom koji zaledi čovjeka. Unutar tebe je lavirint.
Nisam još pronašao izlaz, ostao sam zarobljen u tvojim mislima.
Nisi dozvolila da ih pročitam, ne vjerujem da će bilo ko u tome uspjeti.
Kad ja, koji te znam godinama, ne mogu odgonetnuti razlog tolike mističnosti, ni taj neko neće moći.
Opet se smiješ...
Smijem se, jer i kod tebe je slično, jednako mistično.
U tvojim tamnim odajama zmajevi vatrom čuvaju prilaz.
Nema te riječi koja će poput ključa otvoriti tu prostoriju tvoga bića.
Ko zna gdje ćemo sutra ići, hoćemo li se vidjeti, ako se i vidimo hoćemo li se prepoznati?
Obrisaće sve, ovaj prostor, naše razgovore, odletiće papiri kad oluja dođe, a kad se smiri, oni postaće prašina. Pitaću se gdje si, ako se budem sjećala. Osjetiću tvoju blizinu. Lutaću svjetom i tražiti bar jedan od tih papira. Nešto sačuvano imamo. Na diktafonu sam snimala naše razgovore, pustiću ih svaki dan, želim se sjetiti tvoga glasa. Gdje da ga sakrijem, kad će nam uzeti odjeću, srušiti ovu kuću?
Gdje da sačuvam jedini trag koji će me dovesti do tebe?
Polako...ti znaš da ćemo biti dio ovog prostora i kad ga izbrišu, isto kao što znaš da smo različiti.
Naučila si da sam pored tebe, priznajem istu naviku imam.
Ponekad trebamo otići jedni od drugih, da bi se ponovo pronašli.
Znaš li Nara koliko je snage u tebi? Ti si nekad bila jača od mene, više vjerovala.
U onim trenucima kad su mene zmajevi moje duše lomili i kad su vatre gorjele, a tek ruševine u meni postojale.
Znam, Tameru...
Onda, ustani i podigni glavu, obriši te suze, neću da ih vidim na tvom licu, sve do onog trenutka kad se budemo ponovo sreli. Tada će to biti suze sreće.
Kad te vidim, hoću da se smiješ i da još uvijek imaš sve kasete sa našim razgovorima.
Pustićeš sve te kasete i zajedno ćemo ih slušati noćima...
Naći ćeš ti već način da ih sačuvaš. Uvijek si znala logikom čuda napraviti.
Ja sam buntovnik, u hodu smišljam poteze.
Uzmi stvari, ostavimo ovu hladnu prostoriju, sve što nam znači, to je u nama.
Njih dvoje na ulici, kroz nekoliko minuta ovaj tren će prošlost postati.
Oni će se pronaći, jer njihova dva bića povezuje ono što duša zna, niko osim njih ne vidi i ne čuje.
Kad se sruše zidovi i odlete papiri, kad izbrišu sjećanja, naći ćemo se ti i ja...
Na raskrsnici vremena, u ljepoti jutra koje sviće, prepoznaće se tvoje i moje biće.
Mjesec će skrivati i otkrivati tvoje lice isto kao one noći, buntovnik će na mjesto sastanka doći...
Može biti ovo neko čudno vrijeme, kad sve izgleda naglavčke, ljubav za to ne zna niti prizna obirsana sjećanja. Vrijeme je odlaska, doći će vrijeme povratka.
Ti znaš, znam i ja, da smo se pronašli još u doba djetinjstva. Mijenjamo se mi, ali ostaju isti osjećaji, oni su tragovi koji će nad voditi.
Nisam ja ovo lice koje gledaš, ja sam ono ispod ove kože, samo rijetko ko to vidjeti može...
Tamo stanuju svi moji damari, njih pamti, oni neće dati da me zaboraviš.
Kad se sretnemo, kad me zagrliš, svega ćeš se sjetiti, mi ćemo biti oni koji ne odustaju, koliko god oni žele da sjećanja obrišu, naša bića ih u nekom skrivenom kutku zapišu...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Nera i Tamer " jer njihova dva bića povezuje ono što duša zna"! Zaljubih se u ovaj dio teksta odmah, hvala ti dragi moj pišče na predivnim pricama!
OdgovoriIzbrišiNova priča. Ovu priču napisah o dvoje mladih ljudi koji se znaju još od djetinjstva.
IzbrišiSvijet u kom žive je drugačiji i oni su drugačiji. Uspomene ih povezuju, osjećanja se nadovezuju. Žele čuvati jedno, drugo od sebe samih i od svijeta koji ih okružuje.
Ali, ljubav ih spaja, koliko god željeli to sakriti uvijek će se jedno drugom vratiti.
Veliki pozdrav sa Merkura.