Ona koja hoda po mraku

Ona odlazi, tamo gdje vjetrovi pijesak nose.
U ruke uzima pramenove kose i plete pletenice, plavom bojom boji lice.
Obuva mokasine do koljena, djevojka iz Navaho plemena.
Na njenim leđima nacrtan tribal krila, koji dugom pamučnom bluzom skriva.
Dijagonalno posred lica povlači crnu traku, ona hoda po mraku.
Odvaja dvije strane svog bića tom linijom.
Niko je ne poznaje, niko još tu divlju prirodu ukrotio nije.
Taj duh sokola i njegovih krila, ona je slobodna, koliko god zarobljena bila.
Navaho pokrivač pakuje u torbu. Ide tamo gdje drvo kamen postaje.
Ide put Slikane pustinje gdje su zrnca pijeska u boji da tim zrncima unutrašnjost svog bića spoji.
Oko vrata stavlja ogrlicu na kojoj je kamen tirkiza čuva tradiciju svog plemena.
Kao vjerna sjena sokol je na ramenu prati, njeno ime je Malati.
Kažu, kad vidiš sokola da nebom leti tada po danu  Onu koja hoda po mraku možeš vidjeti.
U noći se vide jedino njene oči. Nepredvidive su kao i ona.
Malati (slikati i bojiti) je sokol prenosio vijesti iz nevidljivih svjetova.
Živjela je u nastambi zvanoj hogan u petom svijetu.
Noći bi provodila na drveću.
Zatvori oči i putuje dok vjetar njeno lice miluje. Sama izrađuje luk i strijele, sama ušiva svoje rane.
Tvrdoglava i svoja rođena u danima zime, vođena vjetrom pustinje.
Za njeno pleme je djevojka tame. Tako je nazvaše: Ona koja hoda po mraku.
U njenom srcu nije bilo mraka, ona je imala svijetlost koja je vodi.
Kao dijete se igrala paleći vatru, poglavice su govorile da je ona ta koje najavljuje velike hladnoće.
I odista te zime su bile duge i hladne.
Na rođenju su joj darovali sokola što je odredilo njen karakter.
U njoj je oduvijek postojala nesputana sloboda koja je težila hrabrosti.
Njen duh nisu slomili svi oni vjetrovi koji su snažno nosili pijesak pustinjski.
Divljina pustinje njoj strana nije, jer njeno biće sve to u sebi krije.
Pješčane oluje i prašina otežavali su kretanje. Ogrnula bi se pokrivačem i čekala da novi dan izađe.
Nesalomivi duh je vodio njene korake, stope ostaju da mogu kući da se vrate svi koji Slikanu pustinju duhom svog bića prate. Mračna oblast, sjene u oblaku pravi, onda kad noć novi dan najavi.
S' lijeve strane željeznica, s' desne rijeka. Svaka od njih jednako od pustinje daleka.
Ona stoji i znak čeka. Čuje se pjesma ptice koja se zove Zapadni ljepotan, vrijeme je da krene na zapad. Naime pjesma Istočnog i Zapadnog ljepotana određuje kojom stranom svijeta putnik ide.
Svaki pređeni kilometar tog puta sabira misli, ona kupi zrnca pijeska i stavlja ih u vreću njena dva dijela bića se na sredini puta susreću.
Poglavica je rekao: kad ugledaš prvu životinju na tvom putu, biće to poruka tebi i saznaćeš sve ono što imaš u sebi. Upoznaćeš taj dio bića kom se opireš i od kog bježiš.
Bićeš slobodna kad ta dva djela uravnotežiš.
Pred njom se pojavio prerijski vuk.
Otvorila je knjigu napisanu jezikom navatl i tražila značenje za prerijskog vuka.
On je baš poput nje usamljen, lukav i živi van čopora. Prilagođava se svim uslovima života.
On donosi vatru i svijetlost dana. Putnik koji na putu ugleda ovu životinju ima sve osobine koje treba uskladiti unutar svog bića. Gledala je u prerijskog vuka, vidjela drugi dio svog bića, prvi dio pripadao je sokolu. Sjela je posred pustinje u položaj lotosa, zatvorila oči i vidjela sokola u letu, otvorila oči i pred sobom vidjela metu. Uzela je luk i pustila strijelu koja odleti ka meti u tom trenutku sokol joj na rame sleti. Postala je djevojka koja jednako po noći kao i po danu može vidjeti.
Iznova zatvori oči i sa prerijskim vukom se suoči.
Otvori oči iznova u ogrlici sija kamen tirkiza. Tu je sva mudrost koju prerijski vuk ima.
Okrenula se oko sebe i pogledala ljepotu koju je priroda darovala, na dlanovima  tribale nacrtala i otkrila tribal na leđima. Malati djevojka sa krilima sokola i snagom prerijskog vuka.
Uzela je papir i perom zapisala sljedeće: u pustinjama nađemo svu ljepotu svijeta, u njihovim vjetrovima šapat što kišu donosi i sunce iznova vrati. Osluškujemo li te riječi možemo pustinju prijeći. Svako biće koje sretnemo, u njemu se ogledamo, ako prirodu duhovno osjećamo.
Sad znam zašto drugačija sam. Jer drugačija nisam, ono sam što jesam.
Vozovi prolaze željeznicom, kanui rijekom, ona pustinjom kroči i otkriva svijetu svoje oči.
Skida boju sa lica i briše traku, ona je djevojka koja hoda po mraku.
Kada se vratila u svoje pleme poklonila je poglavici papir, upalila vatru i popela se na drvo pogledala ka pustinji, tamo su vjetrovi, mir je u meni.
Dijete šta si otkrila dok si tamo bila, dane i noći provodila?
Sve što osjetih, perom zapisah. Sebe upoznah, otkrih neviđene ljepote, uravnotežih dva duha unutar svog bića sokol sam što nebom leti, prerijski vuk kog nije lako vidjeti. Skup mudrosti koji teži ka hrabrosti. Onda isto tako znaš da vazduh i zemlju kao elemente imaš.
Onaj ko to uspije povezati, taj će poglavica plemena postati.
Poglavica skinu sa svoje glave perje i pokloni ga djevojci novoj poglavici.
Prešla si taj put, prije tebe mnogi njime hodiše, al' se straha ne oslobodiše, niti su znakove prepoznali.
Jedino tebi Zapadni ljepotan zapjeva pjesmu, ta žuta ptica, ti otkri svoja krila i mudrost koju posjeduješ.
Po legendi izmaštanog svijeta, tamo gdje ona kroči i suzu pusti, pustinjski cvijet procvjeta.
Njen osmijeh umiri vjetrove, ona je povezala mnoga plemena i ujedinila ljude.
Ona koja hoda po mraku, svijetlost je za druge.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Pozdrav dragi čitaoci!
Hvala gosp. Goran Cvijanović čije su objave slika Indijnaca bile inspiracija za ovu priču.
Slika preuzeta sa sajta: Pixabay