Škrinja, švelja i špajz

Njena priča... Dok su njegove misli plovile snovima s druge strane jastuka budna je ona. Zna da mu nije lako. I sama priznaje da njena tišina i ona vatra iz kamina nisu društvo u ovoj noći i noćima prije nje. Osjeća kako njegove ruke prilaze njenim ramenima i leđima. Htjela bi osjetiti dodir koji je  odvede u utočište. On bi u tom trenutku povukao ruke prema sebi i ona bi nastavila tišinu. Nije ni znala da ove noći sva napisana pisma gore u kaminu. Čeznula je ona za njegovim zagrljajima, poljupcima... željela je biti u njegovom naručju. Došlo bi joj da se okrene prema njemu da ga zagrli i kaže mu tu sam ljubavi. Ali ne.. tišina bi opet želju pobjedila. Taj tren koji bi želju nadjačao ostao bi kao krhotina koja ne može da se zakrpi. Noći su bile od olovke tiše... one olovke kojom on svaki dan njoj pismo piše. Obećao je sebi da ne bude pisao više. Krišom ga je gledala dok spava znala je na prstima hodati po sobi samo da ga ne probudi. Sjela bi u fotelju u kojoj on sjedi i gleda nju dok s

Njegova priča... Gledao je u njena leđa u mislima ih je dodirnuo prstima. U toj sobi povukao bi ruke sebi.  Želja u njemu je htjela nadjačati tišinu.  Sva pisma koja joj piše svaki dan, danas su završila u kaminu. Pisma su gorjela ona je plamen vatre gledala.  Ostajali su tragovi papira u pepelu i čuvali su njegovu želju. Blizina koja ga dijeli od nje... razdire.  Kosa joj je ove noći drugačija kao svila je.  On bi tu svilu čuvao u svom naručju i zagrljaju.  Pitao je jastuk njen zna li zašto je tako daleka. Vraćao je sjećanja tražio između redova, skupljao krhotine ljubavi  samo da otkrije zašto ga i ove noći ne gleda u oči. Koliko puta je krenuo u drugu sobu i zaustavio  sebe u tom pohodu jer je znao da bi je još više od sebe udaljio. Legao bi pored nje i pritajio se. Danju bi radio, zaokupio bi misli i zaposlio ruke, vrijeme bi prolazilo ali noću, noću bi sve na naplatu dolazilo. Noću bi ga porazilo to što nema razgovora i što gleda onu koju voli a ne zna šta je to povrijedilo i šta

Pišem o njemu, o čovjeku koji ostavlja bez riječi a i sam ih mnogo ne govori. Kad ga vidiš, odmah znaš da pred tobom stoji neko ko ide daleko i još dalje ispred nas ljudi. A put nije bio lak o nimalo lak.  Iako kaže da je još uvijek đak samoće, osjetiš da on živi ono što voli, želi i hoće. Nosi sako, rukavi su povučeni do lakta.  Šake su krupne i izgledaju zrelije nego li je to njegovo lice. Te šake su znale boljeti da se san na oči nije mogao dozvati. U licu je zaigrani dječak... uglavnom je pješak.  U tim očima pročitala sam priču dugu kao ona pruga što je blizu našeg grada. I pročitala sam još nešto on ima takvu smirenost u sebi koja čovjeka privlači kao magnet. To nije uvijek tako bilo. Njegova radoznala priroda osvježava. Kad govori on govori glasom zrelog muškarca, kratko i jasno. Ne ide u duge razgovore jer s' malo riječi on sve kaže. Valovita kosa odaje nestašnu prirodu koju je ukrotio onoliko koliko mu je dovoljno ni malo, ni previše. Nekad je u stanju provesti cijeli razg

"Izbroj korake u koje staviš nade i za tačno toliko koraka ostavi sve strahove.  Prigrli sebe jer rijetko ko će te prigrliti. Polako nemoj žuriti.  Ostavi kao mrvice hljeba za sobom sve one suze koje su tekle niz litice. Čuvaj srce od promaje što kroz otvorene prozore piri na periferiji. Zadrži u sebi ono svojstveno tebi, jer nemoj da se mjenjaš da bi drugi vidjeli ono što su zamislili. Jer osjećaš pod prstima čemu ti duša teži. I ono najvažnije ostani i ne bježi. Potpiši se za navedene razloge što stoje na papiru zavejanih tragova i izađi iz tih krugova." Sjećam se ovih riječi koje mi je tada na papiru napisane ostavila žena koja me je odgojila. Kad sam već bila dorasla da se suočim sa svijetom i ljudima rekla mi je da otvorim vrata ormara gdje su stajale moje stvari koje je sačuvala, a bile su neraskidiva veza s onim djetetom u meni.  Sve te godine su se zaplitale u mislima dok sam pakovala stvari u kofer. Kad sam krenula iz utočišta nisam znala šta me sve čeka. Ne mogu vam

O da li znaš da noćas ljubav hoda na štulama uličnih umjetnika. I da u meni voliš tek odmetnika. O da li znaš da je ljubav prirodan hod i kad letiš ideš po tlu. A noćas nisi tu. Vidim te kako prolaziš kroz ulicu Gospodsku. Taman da stignem tvoje korake haustori Zanatskog te ukradu. I kad sam tako blizu da te zagrlim Banjaluka zatvori kapije od mene te sakrije. A moglo je drugačije. Moglo je da ti noćas ispod obrva gledam dva fenjera. Dva oka zelena bila bi svijetlost koja bi nas vodila... dok se držimo za ruke prošli bi kroz aleje lipa skupa i čekala bi nas naša klupa. A noćas samo vjetar o prozore lupa. Sjetim se...  Banjaluka 2000 i neke. Vidim te  u parku Petar Kočić sviraš gitaru pored Muzičkog paviljona. Iznad nas nebo  puno lampiona. Duga kosa rockera i brada od tri dana.  Na tebi đubretarac iz nekih 80-ih.  Na papiru zapisuješ stih. Sviraš zamišljen i sam. Tajno tvoje ime znam. Hladna noć, ti u starkama od proljeća do zime u njima praviš korake i sviraš rime. Gospodska ulica isp