Tu sam ljubavi... šapatom ti govorim

Njena priča...

Dok su njegove misli plovile snovima s druge strane jastuka budna je ona. Zna da mu nije lako. I sama priznaje da njena tišina i ona vatra iz kamina nisu društvo u ovoj noći i noćima prije nje.

Osjeća kako njegove ruke prilaze njenim ramenima i leđima. Htjela bi osjetiti dodir koji je  odvede u utočište. On bi u tom trenutku povukao ruke prema sebi i ona bi nastavila tišinu. Nije ni znala da ove noći sva napisana pisma gore u kaminu.

Čeznula je ona za njegovim zagrljajima, poljupcima... željela je biti u njegovom naručju. Došlo bi joj da se okrene prema njemu da ga zagrli i kaže mu tu sam ljubavi.

Ali ne.. tišina bi opet želju pobjedila.

Taj tren koji bi želju nadjačao ostao bi kao krhotina koja ne može da se zakrpi.

Noći su bile od olovke tiše... one olovke kojom on svaki dan njoj pismo piše.

Obećao je sebi da ne bude pisao više.

Krišom ga je gledala dok spava znala je na prstima hodati po sobi samo da ga ne probudi. Sjela bi u fotelju u kojoj on sjedi i gleda nju dok spava.  S isto toliko ljubavi gleda i ona njega. Govorila je u tim noćima sama sebi šta je meni?

Borila se sa sobom... s onom vatrom koja tinja lagano a niti grije,  niti hladno nije.

O sad bi obavila ruke oko njegovog vrata okrenula bi kazaljke na satu da jutrom kasnije zvone. Uspavala bi telefone.

Zaključala vrata i sakrila ključeve. 

Pjesme bi se same puštale, ruke bi dotaknule ona široka ramena... a onda bi se negdje u ćoškove povukla svaka želja njena. Onda bi nešto u njoj usidrilo sve brodove koji morem želja plove.

Znala je ona dobro da bi on mogao otići ali se držala za konce ljubavi. Tim koncima bi šila haljinu od snova... prošla noć bila je noć vjetrova... onih vjetrova iz nekih davnih svijetova.

Uveče bi prije spavanja pogledala pod krevet i vidjela bi njegov i svoj kofer. Otvorila bi ormar i vidjela njegove stvari pored njezinih udaljene tek nekoliko cenitmetara jednako njihovoj udaljenosti u krevetu. Vratila bi se u krevet i zaspala bi tek negdje pred zoru.

A on bi već budan bio okrenut prema prozoru.

Ustali bi u isto vrijeme znajući da su protekle noći sabirali i oduzimali uspomene. Množili ih i djelili... jedno drugo su željeli.

Samo tih nekoliko pokreta i sreli bi se na istoj strani kreveta.

To jutro bio je zamišljen, nije ništa govorio kao da je preuzeo njenu tišinu. 

 Kao da su pisma bila jedini govor među njima.

A sad negdje u zraku putuju riječi koje je njoj pisao.

Na vrhu usana pokretala je riječi samo da krenu ali i one su prihvatile tišinu njenu.

U toj njenoj sjeti vrijeme leti.

Nije to bio inat... ne... jer u njoj ljubav nije nestala ona je samo negdje duboko ostala.

Prošla je kroz sve te rudnike njihove ljubavi ali nije otkrila gdje se od njih dvoje sakrila.

Kad bi mu spremala odjeću kao da je on bio u njenom zagrljaju. Bilo ga je previše da bi mogla da izbriše ono što se ne briše.

Voljela ga je još više.

Poneka njena suza završila bi u nitima odjeće a on bi te suze osjetio kad bi majicu obukao.

Svako jutro doručak bi ga čekao.

On bi od svega najviše volio da ona za doručkom s njim govori volio bi čuti kako ga ona voli.

On... znala je da je on njen dom u prvom susretu, drugom razgovoru, prvom zagrljaju... drugom pogledu.

Mogla je uvijek reći sve što želi... razgovor je sam od sebe tekao kad su se sreli.

Uvijek bi jedno od njih dvoje bilo pjesma, drugo melodija, jedno je bilo tajna, drugo misterija. 

Nekad kao da je čekala da je otme od te tišine i da odu u onu planinsku kuću da odu u planine.

A čekanja ostanu čekanja kad u tih nekoliko centimetara razmaka nema razgovora i pomaka.

Htjela bi pustiti vani sve što su noći skupile. Htjela je da mu recituje pjesme samo za njega napisane.

O tako je sve reći htjela svako jutro kad bi sa njim za isti stol sjela.

Vidjela je u njemu ljubav koju je za nju čuvao.

Bio je nježan prema njoj... do onog trena kad je nastala tišina njena.

Poneka riječ bi otapala glečere i bar na tren uljepšala večere. U svim tim praznim zvukovima tanjira, pribora za jelo i čaša negdje se osjetila ljepota njihovih razgovora. Negdje u ćoškovima zidova i dijaloga s televizora njihovi glasovi su sinhronizivali ljubav.

Da su bili dio filma u nekom kinu i gledaoci bi obrisali njihovu tišinu.

Mogla bi se dogoditi neka čarolija da i ona stoji s njim pored prozora. Zamišljala je susret njihovih usana... dodire tijela.

Sve je ona to željela... voli ga istom snagom kao što ga je voljela.

Zaspala bi u tom naručju gdje sve romantike i nježnosti na njenu blizinu čekaju.

Gdje su se udaljili u kom danu godine koja teče, šta je to promjenilo svako jutro, dan i veče.

Gdje su to ostavili sve ono što su osjećali.

Krenula bi prema njemu zaustavila bi se u trenu.

Šta ako... on ustane i odustane. Ako ne prihvati ruke njene, ako se udalji i okrene prema koferima i ako  ostanu pusti stan, krevet i svaka večera.

Ako spakuje sve stvari i samu je ostavi.

Onda bi sebi rekla da je sama to uradila.

Iz fioka uspomena papire bi vadila i stavljala pečate možda se tako iskre ljubavi vrate.

Znala je da je ljubav jaka da donese svijetlost iz mraka.

Trebalo je samo nekoliko koraka da ona otvori od srca vrata. Dušom je pripadala njemu... samo da kaže iskreno, samo da riječi s usana krenu.

Nekad bi znala sebi reći da zatvara sve puteve prema ljubavi i sreći.

Gledala ga je tog jutra i bila je već u sutra kao da je u danima pred njima spas tražila.

On je imao sunce u očima, sunce što led otapa. Dobro jutro... laku noć postale su riječi koje su jedine opstajale u morima tišine. Jedino su se one opirale burama i olujama.

Ne bi mogla otići od njega, ipak je na tasovima odluka ljubav nadjačavala sva ćutanja. Sve praznine bi popunila u mislima bi se njegovom zagrljaju vraćala.

Skupila bi se pored njega i tako bi zaspala... bar u snovima bi svoje oči okrenula prema njegovim očima.

A kad bi se oči srele svu ljubav bi vidjele.

I ove noći ona će želju plesti u nadi da će ga prema njemu odvesti.

On će opet u fotelju sjesti i gledaće nju kako spava.

Ona će se pitati koji papir na noćnom ormariću stoji a liči na autobusku kartu.

Da li on odlazi od nje i spakovao je kofere.

A ne zna da on lježe u krevet  i pismo joj piše... ne na papir već u sebi i da ljubav u njemu čuva tu ženu.

Ona ne zna da on gleda njena leđa i kosu njenu... da mu ruke putuju željom vođene i traže ruke i zagrljaje njene.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash