Nekad je ljudima znaj... potreban jedan zagrljaj

"Izbroj korake u koje staviš nade i za tačno toliko koraka ostavi sve strahove. 

Prigrli sebe jer rijetko ko će te prigrliti.

Polako nemoj žuriti. 

Ostavi kao mrvice hljeba za sobom sve one suze koje su tekle niz litice.

Čuvaj srce od promaje što kroz otvorene prozore piri na periferiji.

Zadrži u sebi ono svojstveno tebi, jer nemoj da se mjenjaš da bi drugi vidjeli ono što su zamislili.

Jer osjećaš pod prstima čemu ti duša teži.

I ono najvažnije ostani i ne bježi.

Potpiši se za navedene razloge što stoje na papiru zavejanih tragova i izađi iz tih krugova."

Sjećam se ovih riječi koje mi je tada na papiru napisane ostavila žena koja me je odgojila.

Kad sam već bila dorasla da se suočim sa svijetom i ljudima rekla mi je da otvorim vrata ormara gdje su stajale moje stvari koje je sačuvala, a bile su neraskidiva veza s onim djetetom u meni. 

Sve te godine su se zaplitale u mislima dok sam pakovala stvari u kofer.

Kad sam krenula iz utočišta nisam znala šta me sve čeka.

Ne mogu vam to reći knjige, ni svi razgovori.

Danas... danas sam ovdje gdje ne možete ni zamisliti. 

Živim napisane riječi koje nosim uvijek sa sobom. 

Toliko toga sam naučila, a onda vidjela da je sve drugačije. 

Da sve što je napisano može biti obrisano i iznova pišeš ono što ni olovka ne može razumjeti.

Ali ništa ne kaže samo slova u riječi slaže.

Ljudi nekad ne znaju koliko mogu da te povrijede a onda vidiš da je to njihov način odbrane.

Da zaliječe rane svoje... otvaraju tebi tvoje.

Ima to jedno mjesto tu sam često. 

Tu sklupčam sve trenutke dana i noću razmišljam sama.

Ljudi spavaju i sanjaju s novim jutrom će snovi odletjeti kao ptice. 

Dok se kazaljke okreću u krugove izašla sam iz tih krugova. 

Nisam robot vremena.

Nemam sat, gledam sunce, mjesec i zvijezde. 

Još ne znaju ko sam.

Jer ako saznaju sve godine provedene u utočištu postale bi prašina nošena vjetrovima.

Slikam ljudske portrete a da to ne znaju. 

Koliko samo potezi olovke iz linija spojeni u lik govore ne biste vjerovali. 

Kad završim sliku spakujem je u kovertu i pošaljem na adresu.

Taj trenutak kad ljudi otvore i vide svoj portret to je  nešto što mi govori 

da razumijem svijet u kom se nalazim.

Samo znate nekad mi se pomješaju koordinate pa me vrate u stvarni otisak svijeta. 

Tad poželim da ne želim jer kad pustiš želje se same ostvare.

Tad napisane riječi pustim na slobodu da hodaju da se same pričaju jer zarobljene u listovima ostaju.

Sjedim u metroima vidim ljude kako zamišljeni gledaju kroz prozor, pišu poruke i nisu tu.

O nikako nisu tu... ne osjećaju ono što stvarno osjećaju.

Otimaju od sebe stvarne osjećaje skrivaju ih u pregradama torbi i džepova.

Nisu ljudi zaboravili biti sretni zaboravili su da je sreća u njima.

Sad je traže po krovovima u praznim prostorijama svojih čežnji.

U ostavljenim šoljama, a u njima se kava već davno ohladila.

U stvarima koje stoje na policama i skupljaju prašinu i dijelove sjećanja.

Traže i nalaze a kad nađu uzmu ključ zaključaju vrata i izađu.

Izađu vani i idu... samo idu. 

Idu po ritmovima zapisanih trasa. Idu po adresama oglasa koji u njima postoje.

A voljeli bi da zaplešu na ulici da otvore srce i da kažu sve ono što se u njima ućutalo.

Sad vidim ono što ne možeš vidjeti čitajući knjige i slušajući priče iz ovog svijeta.

Ne dok ti koža ne osjeti vjetar u kom su čestice pomješanih emocija, dok ti srce ne vidi ljude na ulici.

Dok ne čuješ priče s njihovih usana ostavljene negdje gdje ne sjećaju toliko i ne otvaraju iznova sve one kutije koje su zatvorili. 

A opet nekome kažu i pokažu skrivene dijelove svoje duše.

I ne možeš a da ne osjetiš svijet koji ti je godinama bio misterija i  tajna o kojoj slušaš i čitaš.

Tamo negdje gledaš kroz prozore obrise tog svijeta. 

I svaku noć prije spavanja pitaš se kako li izgleda ta stvarnost. 

Onda jednog dana stojiš usred tog svijeta i razmišljaš o prozorima kroz koje si gledao taj isti svijet. Znaš da se tamo ne vraćaš... ali se sjećaš.

Ne znam da li me ljudi razumiju, često me s čuđenjem gledaju.

Razgovaram s ljudima, gledam ih u oči kad pričaju. 

Kažu da sam jedna od onih koji umiju da slušaju.

Znaš... ti što čitaš ostavljene poruke na peronima, što lete s balonima i lampionima nešto me zanima.

Jesi budan/a kad svanjiva.

Pronađeš li u sebi ono od čega bježiš?

I kad pronađeš umiješ li da staviš na dlanove te strahove i da ih pustaš kao zrna pijeska?

Zasučeš li rukave i tražiš li da te na miru ostave kad ti dođe da budeš sam/a.

I da te puste da gledaš sutone da brojiš talase i slušaš more kako kroz školjku tebi na uho šapuće priče.

Vratiš se u dan prije, dođeš u noć iza dana prelistavaš svoje knjige a sjećanje se opire poneka suza navire. A osmijeh izvire.

Sve to u meni je... vjeruj ništa drugačije.

Nekad ostanu tragovi ne briše ih ni vrijeme ni promjene.

I znaš ti što čitaš šta onda uradim.

Onda zaronim u dubine u mora gdje su skrivene školjke pa u svakoj školjki biser pronađem.

Izronim na površinu obrišem gumicom tišinu a s' usana pustim riječi da teku neku  riječ zapišem neku sačuvam pa je ljudima darujem.

Nekad noćima pored prozora bdim i samo bi da ćutim dok gledam ljepotu noći oči u oči.

Nekad spakujem ovaj kofer i hodam ulicama razgovaram s' vama ljudima.

I nije važno odakle dolazim, i zašto se u ovom svijetu ne snalazim kao svi ljudi.

Važno je to da u sebi ljubav njegujemo.

Ne možemo uvijek biti nasmijani nisu isti svi dani, ali znaš šta možemo.

Možemo skupiti one atome snage što su negdje ostavljeni kad se osjetimo izgubljeni i zalutali.

I s tim atomima krenemo kroz dan. Nekad je korak kao dukat, a nekad kao ptica u letu.

Znaš ne snalazim se još u ovom svijetu iako sam odrasla nisam mu još dorasla.

Ali kad odlučim, onda učim.

Ostavljam ti misli ove kao značke i bedževe ili kako se to već zove.

Živi svoje snove, ljubav čuvaj i pusti je da raste.

Slušaj ljude svi imaju svoje rane, priče koje rijetko ko razumije.

Nekad je ljudima znaj potreban samo jedan zagrljaj.

Gledam kroz prozore moje prozore i kako se prepliću dva svijeta... i znam, u nama je sreća.

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash