Samo ljubav nadjača tišinu

Njegova priča...

Gledao je u njena leđa u mislima ih je dodirnuo prstima.

U toj sobi povukao bi ruke sebi. 

Želja u njemu je htjela nadjačati tišinu. 

Sva pisma koja joj piše svaki dan, danas su završila u kaminu.

Pisma su gorjela ona je plamen vatre gledala. 

Ostajali su tragovi papira u pepelu i čuvali su njegovu želju.

Blizina koja ga dijeli od nje... razdire. 

Kosa joj je ove noći drugačija kao svila je. 

On bi tu svilu čuvao u svom naručju i zagrljaju. 

Pitao je jastuk njen zna li zašto je tako daleka.

Vraćao je sjećanja tražio između redova, skupljao krhotine ljubavi 

samo da otkrije zašto ga i ove noći ne gleda u oči.

Koliko puta je krenuo u drugu sobu i zaustavio  sebe u tom pohodu jer je znao da bi je još više od sebe udaljio. Legao bi pored nje i pritajio se.

Danju bi radio, zaokupio bi misli i zaposlio ruke, vrijeme bi prolazilo ali noću, noću bi sve na naplatu dolazilo. Noću bi ga porazilo to što nema razgovora i što gleda onu koju voli a ne zna šta je to povrijedilo i šta je toliko boli. 

Gledao je ruke njene, ruke koje ga više ne grle a nekad su to voljele.

Okrenuo bi leđa njenim leđima i to je bila jedina blizina koju od nje ima.

Ugasio bi stonu lampu u isto vrijeme kad i ona. 

Novi dan donosi ono što on u sebi sa sjetom nosi. 

Donosi još veće ćutanje a u tom prostoru lebdi pitanje kao astronaut u svemirskom brodu. 

Zaključaju vrata i svojim stranama ulice odu.

Srešće se u kasno poslijepodne za stolom. 

Sjediće jedno preko puta drugoga i svako će igrati jednu od svojih uloga.

Ćutimo bez razloga, a s' razlogom ne govorimo.

Sjeća se tog dana kad je vidio kako sjedi sama u okrilju stana.

Pitao je šta se dogodilo ona je slegnula ramenima. 

Dobro šta je to s' vama ženama? 

Samo mi reci... ne trebaš sad ali mi reci da znam. 

Uz tebe sam, ali ne mogu ovo sam.

Treba ti tišina, imaš je od mene, rame za tvoju ljepu glavu imaš i to. 

Slušaj me šta god da je idemo kroz to zajedno.

Od tog trenutka i zagrljaja u kom se skupila nekoliko puta je s njim razgovarala.

A onda je većinom ćutala.

Nije mogao otići i ostaviti je samu u tom isuviše tihom stanu.

Razmišljao je o tome, skupljao sve atome snage i kofere je znao izvući ispod kreveta ali bi ga zaustavilo ono što prema njoj osjeća.

Mogao je otići ali ne bi mogao zaboraviti. 

Vratio bi se... bio bi u stanju stajati pred vratima, ako ne bi mogao ući u stan. 

Bilo bi ga briga je li vani noć, dan ili se kiša spustila i lije. 

Gladan i žedan bi bio ali je ne bi ostavio. 

Vratio bi kofere u prašinu birao je radije njenu tišinu nego galamu  

u kojoj bi mogao živjeti i opet nekog voljeti. 

Nije odustajao iako su se nade otimale iz njegovih ruku.

Iako je vrijeme besciljno prolazilo njemu se od nje nije odlazilo. 

Strpljivo joj je prilazio ostajući ipak na odstojanju. 

Nekad bi osjetio kako će mu se privući i sve reći. 

Kako će u zagrljaj potrčati i kako će milovati njena leđa dok je u oči gleda.

Onda bi se taj san razbio u paramaparčadi i nije znao šta da uradi kako da joj priđe a da ne dodirne njenu dušu od pamuka. A noćas mu treba njena ruka i ona strana jastuka gdje šapuću jedno drugome.

O kad bi sve ovo bio samo dio glume na nekoj pozorišnoj sceni  i nakon predstave on bi bio u zagrljaju toj ženi. Preplitala bi se njihova bića u ljepoti noći. 

Ali ne i ove noći sve isto ostaje... njen dodir nedostaje i sve teže mu postaje biti blizu nje a ne može je zagrliti i ne može je ljubiti.

Jutrom bi pronašao sve složene stvari koje mu je s' ljubavlju uvijek spremala, za sve je nalazila vremena. Tu se ništa nije promjenilo. Kroz te pukotine ulazila je svijetlost i davala mu nadu.

Sjećao se dana kad je sreo i znao ne odmah na prvi pogled već s vremenom da voli i da je voljen s' tom ženom. Sjećao se djevojke koja je tada imala uvojke i dugu kosu. 

Sjećao se kako joj je prišao, kako su provodili dane u razgovorima. 

Kako su se smijali i kako je njen osmijeh njemu bio nešto naljepše što je ikad vidio.

Noćas je gledao tu djevojku i kosu njenu, još jednu noć biće kao stranci koji se znaju. 

Mislio je kako da joj priđe da sruši zidove da je dozove u svoje zore.

Ona bi spavala, a on bi sjedio u fotelji  znajući da je želi jednako kao i kad su se prvi put sreli. 

Ta njena ljepa glava, njeno tijelo i njegovi dlanovi koji su putovali kroz kosu njenu i po njenom tijelu  ti dlanovi bez susreta sa njenim dlanovima više nisu bili isti. 

Samo bi besanu noć produbili. 

Došlo bi mu nekad da ustane, odustane i ode.

Ustao bi s fotelje, hodao po sobi kao da bitku sam sa sobom vodi. 

Želio je da se oslobodi tog hoda po žaru koji mu stopala opekne. 

Nije znao da je u mislima voljene žene i da s' druge strane jastuka njegova voljena misli o njemu.

Negdje u zraku vide se tragovi pisama koja su gorjela u kaminu. 

Samo ljubav nadjača tišinu. 

Iz njih dvoje ljubav je izlazila i hodala po sobi  kao provodnik topline i nježnosti još jednu noć spavali su jedno drugom leđima okrenuti.

Vani je sve teklo po svome, ljudi su prolazili ulicama i zaljubljeni su noć i zvijezde s ljubavlju spojili.

A njih dvoje ... njih dvoje su u istom krevetu odvojeno spavali.

Jedno drugom su nedostajali ali su na svojoj strani kreveta ostajali.

Gledao je nju onim pogledom koji sve utjehe sa sobom nosi... noćas bi svoje prste pustio da lutaju po njenom tijelu i njenoj kosi.

S tom željom u san putuje... da li ona zna koliko mu nedostaje?

S druge strane kreveta jedne oči budne gledaju i znaju o dobro znaju kako mu nedostaju.

S druge strane kreveta jedna djevojka iz prošlog vremena u sadašnjoj ženi još ljubavlju plijeni.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash