O da li znaš da ljubav noćas hoda na štulama...

O da li znaš da noćas ljubav hoda na štulama uličnih umjetnika.

I da u meni voliš tek odmetnika.

O da li znaš da je ljubav prirodan hod i kad letiš ideš po tlu.

A noćas nisi tu.

Vidim te kako prolaziš kroz ulicu Gospodsku.

Taman da stignem tvoje korake haustori Zanatskog te ukradu.

I kad sam tako blizu da te zagrlim Banjaluka zatvori kapije od mene te sakrije.

A moglo je drugačije.

Moglo je da ti noćas ispod obrva gledam dva fenjera.

Dva oka zelena bila bi svijetlost koja bi nas vodila... dok se držimo za ruke prošli bi kroz aleje lipa skupa i čekala bi nas naša klupa.

A noćas samo vjetar o prozore lupa.

Sjetim se... 

Banjaluka 2000 i neke.

Vidim te  u parku Petar Kočić sviraš gitaru pored Muzičkog paviljona.

Iznad nas nebo  puno lampiona.

Duga kosa rockera i brada od tri dana. 

Na tebi đubretarac iz nekih 80-ih. 

Na papiru zapisuješ stih.

Sviraš zamišljen i sam. Tajno tvoje ime znam.

Hladna noć, ti u starkama od proljeća do zime u njima praviš korake i sviraš rime.

Gospodska ulica isprepletena porukama, zalutala srca se traže i ko kaže da romantike više ne važe.

I dok sad ideš kroz te ulice... o da li znaš da se sjećam one čokolade od kokosa, sjećam se tebe i sjećam se nas.

Banjaluka još čuva čaroliju te noći, gledam te u oči i odlutam u njima.

Sve naše dane u tu noć spojim.

Da smo znali ne bi vozovi bez nas putovali. 

Na našem peronu bi zastali mi bi im karte dali.

I ne bi se sad čekali... već bi se voljeli.

O da li znaš da oda ljubavi ostaje kroz stihove.

Juli miriše na lipe i kiše... miriše na sunce. 

Miriše na naše šetnje,  svitanja i sutone i tako svako od nas s tim mislima u snove utone.

I plutamo kroz snove kao brod poslije oluje.

Samo ne traži i ne kaži da zaboravim.

O da li znaš da skupim suze na dlanove stavim ih u rijeku puštam dajake da niz Vrbas plove. 

Kao čičak se zakačiš za snove moje.

Na obali jedno drugo smo u oči gledali. 

A mjesec je odsjaj ostavljao na rijeci da nam put pokaže.

Noćas te moje oči traže a mjesec zna putokaze do sna.

Da smo znali o samo da smo znali sad bi pored rijeke pričali samo nama znane priče. 

Zašto sve u tebi ne priznaje da ti nedostaje ono što u nama zauvijek ostaje.

O da li znaš da ljubav noćas prolazi kroz sve one ulice gdje si pocjepao ovo srce.

Krpim ga da nema vjetrova koji će to pocjepano srce sjetiti još više da ova noć na tebe i lipe miriše. 

O da li znaš da skupljam papire po ulicama da vidim jesi li napisao poruke puno papira u rukama, a prazne ruke.

Uvijek smo tu negdje Banjaluka nas sreće i vodi nas jedno prema drugome a za nekoliko stotinki sekunde tvoj korak mom koraku pobjegne.

Za samo jednu mrvu bez razloga... za dvije odluke prazna je priča naše klupe.

Je li rockeru čuvaš li još one poruke u koferu snova ispisane na bulevarima stihova?

Da te sad sretnem to bih te pitala, a u oči bih te gledala.

Ostaju otisci tvojih patika noćas mi ne idu književnost i gramatika.

Noćas iz mene govori i piše romantika jednog odmetnika.

Noćas ljubav žonglira s plamenovima uličnih umjetnika. 

I šalje nam svoje varnice ti lutaš sam... a ja... ja krpim pocjepano srce.

Noćas ljubav kroz gitaru svira o nama... ima nešto, nešto što ti i ja znamo a kaže se samo kad se u oči pogledamo.

Pocjepao si ovo srce i slomio mi krilo.

Da me boli ti osjetiš kad krilima svojim letiš. 

Jedna mrva bez razloga i ljubav s izloga trgovine. 

Nekoliko tvojih slika i jedna priča romantičnog odmetnika.

Dok hodaš čuješ vozove kako prugama Banjaluke prolaze i tražiš ruke moje kao što ja tražim ruke tvoje. Prolaziš alejama lipa tamo gdje smo išli skupa a samo nekoliko stotinki sekunde tim alejama proći ću i ja. 

Oboje ćemo sjediti na našoj klupi nekad se sve u grudima skupi i traži izlaz kao što valovi pokrenu more.  Postoje neki trenuci koji se samo pogledima govore.

Iako nismo zajedno naše duše se vole.

Krpim srce i lječim slomljeno krilo... jedne godine u Banjaluci tako je bilo.

I sve se godine za tu godinu vežu, lipe mirišu i zovu sunce i kišu... zovu tebe i mene.

I nisu to uspomene, ni sjećanja u nama zauvijek ostaje ono što nam je naša ljubav darovala.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash