Škrinja, švelja i špajz

Romantična sam i  lirski nježna. Žena sam odmetnik, buntovnik i ratnik. Osamljena poput vuka. Snagom divljine u meni su pripitomljene riječi. Čitam knjige i dok hodam ulicama. Živim u stvarnoj mašti u bašti gdje se u letu sretnu vilini konjici i leptiri. Slikam prstima površine bijelih listova. Mjesec na dlanu čuvam i sa zvjezdama pričam. Mogu satima gledati u zvjezdano nebo. Vila sam, djevojka koja se u masi ljudi usudi biti sama. Naći ćeš me tamo gdje gitara svira. Imam ormar pun šešira, sama sam ih šila. U tom ormaru čuvam svoja krila. Vodom sa izvora sam ih lječila.  Dva puta su slomljena, tri puta istrgnuta, a ja ih njegujem. Ne mjenjaj po svom umjetničkom nahođenju u meni ženu koja te voli. Kad želiš da me mjenjaš, tad me nemaš. Reći ćeš da sam tvrdoglava, ne ja sam svoja. Jedino tako mogu biti i tvoja. Ti i ja nas dvoje smo sinonim i antonim.  Slično i suprotno a idemo zajedno. Nemoj da se zaljubiš u mene. Šta će ti to da me voliš? Šta ću ti ja ovako mirna i tiha. Sazidam dom iz

Sakrila je oči i svoj pogled šeširom.  More suza je ostavila negdje u dubinama blizu morskih zvjezda i meduza. Morski konjici ih nose do školjki i biseri će nastati. Večeras će ostati ovdje, ne vraća se u svoj dom. Zna ostati cjelu noć i gledati sijalice grada. Nosi kišobran bila noć ili bio dan.  Uvijek ga rasklopi padala kiša ili sunce grijalo. Voli kišobrane, izrađuje ih svojim rukama. Svaki od tih kišobrana ima nešto što ga čini drugačijim. Prodaje ih na ulici.  Vidiš je u isto vrijeme kad dođe sa prvim sunčevim zracima i sa prvim koracima kad se veče spusti u grad ona spakuje stvari i ide pješke kući. Gleda morsku obalu i grad što se sa ritmom talasa ponekad čini kao da se pomjera.  Imaš osjećaj da zgrade i kuće postaju talasi. Kad bi je ljudi sreli znala bi im reći sljedeće riječi... kišobrani i šeširi često čovjek zažmiri na kišne kapi i sunčeve zrake. Onda otvori oči i pravi nove korake. Tim riječima je mnogo toga rekla ljudima samo što ljudi nisu razumjeli značenje te misli. B

Naučila je kao u školi što se uči... počneš od slova, brojeva, sve se poveže i spaja u lekcijama beskraja. Naučila je kako ići kroz život.  Kako se radovati cvjetovima tračanica. Na svojim obrazima ih je crtala. Dali su joj ime Belka. Imala je svoj mali atelje.  Slikala je u njemu.  Često su je mogli vidjeti u poljima. Slikala je izlaske i zalaske sunca.  Kažu da je ona kistom i bojama slike znala učini stvarnim. Nosila je šešir bilo ljeto ili zima uvijek je Belka imala šešir na glavi. Reče mi jednom trgovac kod kog je dolazila u nabavku po boje i platna da je Belka divno biće. Tu nije bilo spora, ona je zaista čudesna djevojka. Ispod slojeva, bile su tajne koje niko nije znao. Tamo gdje rijetki znaju pronaći put u dubinama bića ona je previjala svoje rane. O njima mi je pričala jednog dana. Sjedili smo ona i ja dok je bojila platno. Imala je tog dana cvjetove na obrazima. Kasnije sam saznao da ih je crtala da njene suze zaliju cvjetove i da iz tih suza naraste polje osmijeha. Belka je

Za mene ne treba da dodirneš oblake.  Ni da mi staviš zvjezde na dlanove. Astronaute, na putu do Mjeseca ti samo pošalji pismo gravitacijom srca.  Za mene ne treba da naslikaš platna ni da promjeniš vremenska klatna. Astronaute, ti na putu do naše planete pronađi suncokrete. Okreni lice prema suncu, pismo je stiglo čuvam ga u srcu. Za mene ne treba da pomjeriš planine. Ni da sa tih planina kažeš volim te da se čuje u daljine. Za mene ne treba da u pješčani sat staviš pjesak iz pustinje. I da zrno po zrno pjesak teče. Ti samo budi tu ovo veče. Ni da mi pustinjski cvijet doneseš. Astronaute, kad dođeš pred moja vrata dok ih otvaram uz otkucaje sata samo me zagrli, zagrljaj sve govori. Astronaute ti samo odsviraj pjesmu na gitari dok budemo suncokrete gledali. Samo pusti da žice dotaknu srce. Da ti gledam to lice, te oči koje dok putuju Svemirom mjenjaju boje. Astronaute, ti samo pusti da slušam tvoj glas i pjesmu koju si pisao za nas. Ti samo pusti da gledam kako tvoji prsti gitaru svira

U malim i zavojitim putevima našeg bića nalaze se domovi našeg srca.  Ona, ona je već bila naučena da je ljudi gledaju kao na čudaka. Nije mnogo obraćala pažnju na riječi koje bi znala čuti kada prođe kroz grad. Govorili su da je ona dijete koje niko nije želio i da su je ostavili na pragu jedne trošne kuće.  Da su se čovjek i žena iz te kuće su se smilovali pa je uzeli pod svoju zaštitu.  Bilo im je žao da bude poslana u dom za djecu. Godine su prolazile a ona je odrastala, u skromnom domu i takva je bila sama od sebe.  Jedno skromno biće koje je ljepo vaspitano.  Ono što su bili u pravu bilo je to da je ona bila drugačija na njoj svojstven način. Iako su živjeli kao i većina ljudi u tom gradu djevojci su priuštili obrazovanje i završila je školu. Njen istančan osjećaj za čula i osjećanja vodio je u razgovorima sa ljudima. Znala je šta ljudi misle prije nego li to izgovore. Kad govore istinu a kad je skrivaju.  Gledala bi ih pravo u oči samo bi se osmjehnula kada bi primjetila dio kad