Što ti trebam ja... što te budim pjesmama?

Romantična sam i  lirski nježna.

Žena sam odmetnik, buntovnik i ratnik.

Osamljena poput vuka.

Snagom divljine u meni su pripitomljene riječi.

Čitam knjige i dok hodam ulicama.

Živim u stvarnoj mašti u bašti gdje se u letu sretnu vilini konjici i leptiri.

Slikam prstima površine bijelih listova.

Mjesec na dlanu čuvam i sa zvjezdama pričam.

Mogu satima gledati u zvjezdano nebo.

Vila sam, djevojka koja se u masi ljudi usudi biti sama.

Naći ćeš me tamo gdje gitara svira.

Imam ormar pun šešira, sama sam ih šila.

U tom ormaru čuvam svoja krila.

Vodom sa izvora sam ih lječila. 

Dva puta su slomljena, tri puta istrgnuta, a ja ih njegujem.

Ne mjenjaj po svom umjetničkom nahođenju u meni ženu koja te voli.

Kad želiš da me mjenjaš, tad me nemaš.

Reći ćeš da sam tvrdoglava, ne ja sam svoja.

Jedino tako mogu biti i tvoja.

Ti i ja nas dvoje smo sinonim i antonim. 

Slično i suprotno a idemo zajedno.

Nemoj da se zaljubiš u mene.

Šta će ti to da me voliš?

Šta ću ti ja ovako mirna i tiha.

Sazidam dom iz jednog stiha.

Što ti trebam ja što te budim pjesmama?

Što ti treba djevojka koja voli filmove i koja piše kao što diše.

Što ti treba djevojka koja vidi romane u zalasku sunca i ljepoti sutona.

Reci mi što ti trebam ja koja lutam poljima suncokreta.

Sa dva kofera u ruci na stanici za Nedođiju gdje vozovi kao u filmu kroz vrijeme putuju.

Noćas se sve priče oblače u likove i izlaze na scenu a ti kažeš da voliš u meni ženu.

Djevojku koja šalove plete i da voliš što u sebi čuvam ono dijete koje sam bila.

Uzimaš moja krila, miluješ ih a ja ti postavljam stihove ne sto.

Kad jednom budeš čitao i sebe pitao...

Što joj je trebalo to da kad je ovo srce zavoli reče mu da je zaboravi.

Ti i ja dva mjesečeva igrača stojimo ispod Mjesečeve sjene gledaš ti mene.

Naši koferi rado bi zajedno plesali. 

Stvari iz njih ušetale bi u zajednički ormar u onu malu sobu u potkrovlju.

Ostavila sam ti fenjere na prozoru... dok si spavao i sanjao da ljubav živimo.

Dušo moja ti znaš da sam tvoja u svijetu stihova.

Znam da si moj u priči koju smo zajedno čitali kad su prvi sati novog jutra svitali.

A opet smo tako svoji.

Kaži mi kako lutalica može sanjara da voli.

Je li to stoje zajedno koferi tvoji i moji,  sve nam govori da tvoje srce moje, da moje srce tvoje... voli.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay