Lasta u noći indigo boje

Sakrila je oči i svoj pogled šeširom. 

More suza je ostavila negdje u dubinama blizu morskih zvjezda i meduza.

Morski konjici ih nose do školjki i biseri će nastati.

Večeras će ostati ovdje, ne vraća se u svoj dom.

Zna ostati cjelu noć i gledati sijalice grada.

Nosi kišobran bila noć ili bio dan. 

Uvijek ga rasklopi padala kiša ili sunce grijalo.

Voli kišobrane, izrađuje ih svojim rukama.

Svaki od tih kišobrana ima nešto što ga čini drugačijim.

Prodaje ih na ulici. 

Vidiš je u isto vrijeme kad dođe sa prvim sunčevim zracima i sa prvim koracima kad se veče spusti u grad ona spakuje stvari i ide pješke kući.

Gleda morsku obalu i grad što se sa ritmom talasa ponekad čini kao da se pomjera. 

Imaš osjećaj da zgrade i kuće postaju talasi.

Kad bi je ljudi sreli znala bi im reći sljedeće riječi... kišobrani i šeširi često čovjek zažmiri na kišne kapi i sunčeve zrake. Onda otvori oči i pravi nove korake.

Tim riječima je mnogo toga rekla ljudima samo što ljudi nisu razumjeli značenje te misli.

Biti dio svijeta koji te ne razumije i vidi tek jednu neobičnu djevojku za nju je bio dar.

Tako su manje znali ko je ona zapravo.

Nosila je biser svog bića sakriven školjkom izvana.

Djevojka koja je bila okružena sa mnogo ručno izrađenih kišobrana. 

Djevojka koja je nosila šešire ne da bi se skrivala od sunca već da bi njene oči umivene suzama ostale tajna.

U tom vrtlogu u kom se svaki dan živjelo ona je opstajala.

Nije čekala da se sreća složi kao što se složi kišobran kad ga zatvoriš ili otvoriš.

Ona je sama svoju sreću ušuškala u srcu i dala joj krila da leti.

Nije tražila da je razumiju i prihvate onakvu kakva jeste.

Živjela je slobodu i disala je zrak.

Zagrlila bi sve svoje suze da im toplinom duše da snagu da se iznjedre u osmijeh.

Zrncima hrabrosti u arenama izvojevala bi pobjede.

U kući koja je imala police sa knjigama i sezala do plafona živjela je ona.

Čitala je knjige putem dok se vraćala kući, čitala je dok bi svi mladi ljudi hodali kroz grad.

Pod drvetom starog hrasta čitala je i gledala njoj tako dalek grad.

Nije brojala koliko puta je u tom gradu bila sama, a među ljudima.

Gdje god bi išla ptice su je pratile svojim letom. 

I ove noći sjedila je pod drvetom hrasta i gledala kako svoj let leti jedna lasta.

Skupila je svoje male dlanove veče je bila prohladna za to doba godine i ptica je sletjela na njene dlanove da ih ugrije.

Pogledala je u daljinu i zahvalila se tom daru koji je stigao u trenutku kad su suze navirale na oči kao i svake noći.

Vratila ih je u sobe duše i osmjehnula se tom malom čudesnom biću.

Rekla joj je hvala ti ptico mala što si na moje dlanove stala.

Sad leti u ljepoti ove noći.

Ptica je odletjela i ona je znala,  znala je tog trena da tim letom u njoj počinje promjena.

U modroj noći indigo boje lasta leti u utočište svoje.

Da sleti kao u gnjezdo na dlanove tvoje. 

Dobro moje.

Osjećala je da je traži čovjek koji će zagrliti njeno biće.

Zatvorila je svoju knjigu, uzela kišobran i otkrila svoje oči ispod oboda šešira.

krenula je prema svom domu znajući da dolazi dan kad će njih dvoje stati pod jedan kišobran bile to kapi kiše ili sunčeve zrake njih dvoje praviće zajedničke korake.

Jedna djevojka u noći indigo boja kao lasta pušta da lete krila svoja.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay