Belka

Naučila je kao u školi što se uči... počneš od slova, brojeva, sve se poveže i spaja u lekcijama beskraja.

Naučila je kako ići kroz život. 

Kako se radovati cvjetovima tračanica.

Na svojim obrazima ih je crtala.

Dali su joj ime Belka.

Imala je svoj mali atelje. 

Slikala je u njemu. 

Često su je mogli vidjeti u poljima.

Slikala je izlaske i zalaske sunca. 

Kažu da je ona kistom i bojama slike znala učini stvarnim.

Nosila je šešir bilo ljeto ili zima uvijek je Belka imala šešir na glavi.

Reče mi jednom trgovac kod kog je dolazila u nabavku po boje i platna da je Belka divno biće.

Tu nije bilo spora, ona je zaista čudesna djevojka.

Ispod slojeva, bile su tajne koje niko nije znao.

Tamo gdje rijetki znaju pronaći put u dubinama bića ona je previjala svoje rane.

O njima mi je pričala jednog dana.

Sjedili smo ona i ja dok je bojila platno.

Imala je tog dana cvjetove na obrazima.

Kasnije sam saznao da ih je crtala da njene suze zaliju cvjetove i da iz tih suza naraste polje osmijeha.

Belka je mogla u trenutku da oboji platna i svijet ljudima, a da niko ne zna kako se ona osjeća.

Nakon nje nisam više sreo ženu sa srcem vučice, sa rukama koje lječe kad ih dotakneš.

Volio bi da je sad sretnem i da se ispričamo kako smo to nekad ona i ja znali.

Umjesto našeg razgovora govoriću ja vama o njoj.

Sjedili smo a sunce i vjetar su pričali svoju priču. 

Ljeto je bilo kao da sad gledam ta polja pred nama.

Kao da sad vjetar na trenutke zaleluja i Belkin šešir poželi da odleti.

A ona slika jednom rukom, drugom čuva šešir.

I počinje da priča.

Ja slušam u uho sam se pretvorio. 

Dosad nije o sebi riječ jednu progovorila.

Naši razgovori uglavnom su bi o životu, stavovima i umjetnosti.

Iskreno da vam kažem o čemu god da je pričala ja sam slušao njen glas koji je bio eho čiste topline.

Znao sam da joj nije lako pričati o danima koje je sakrila iza svih naslikanih slika na platnima.

Bio sam pun razumjevanja i ona je to osjećala.

Isto tako sam znao da je ona tu priču mogla čuvati u sebi da je nikad nikom ne kaže i ostala bi ista.

Ruku pruženih prema svijetu sa toliko ljubavi u sebi.

Sad, dok vam pričam vidim opet njeno lice koje ne odaje emocije ali kad se malo bolje zagledaš vidiš kako drhti njeno biće kad se vrati sjećanjima u dane koje je ostavila za sobom.

Nisam je pitao Belka je li sve u redu?

Znao sam da nije.

Prije nego su riječi krenule sa tih usana, išle su suze.

Pustila ih je preda mnom.

Izvini.

Ne izvinjavaj se draga Belka, čovjek si.

Suze nam nisu stranci niti su nešto što se skriva od ljudi.

Te godine sam prvi put zavoljela onako kako se sanja.

Bili smo sretni on i ja. 

Oduvijek naučena na skromni život bila sam zahvalna na svemu.

Dani su tekli kao što i sad teku dok pričamo, gradili smo naš dom, dio po dio.

Nema tog posla koji nas dvoje zajedno nismo radili.

Ja sam negdje u to vrijeme počela da slikam, on bi stajao i gledao kako povlačim poteze kistom i platnu dajem priču.

Govorio je kako ću jednog dana imati izložbe po svijetu.

Nasmijala bih se i ostajala skromna u svojim željama.

Pričala je Belka, a ja sam slušao.

Osjetio sam da se negdje nazire promjena u tom čovjeku kog je voljela.

Nisam mogla znati da će čovjek kog volim postati neko ko će najviše rana ostaviti u meni.

A te rane se sporo lječe.

Jednog jutra sam ustala i našla sam svoje spakovane stvari u hodniku.

Rekao je da je vrijeme da idem. 

Da idem iz doma koji smo zajedno sa našim rukama  izgradili.

Našao sam ti posao tako je govorio. Sam ne mogu izdržavati tebe, kuću i tu tvoju ideju da budeš slikarka.

Pitala sam se da li ispred mene stoji čovjek koji je do juče strastveno i sa ljubavlju podržavao moje slike.Bio je to tek početak koji je bio blaga verzija onog što me je tek čekalo.

Ostala sam, sama noseći kofer ulicom bez krova nad glavom.

Kad sam stigla na adresu koju mi je zapisao ljudi su mi rekli da već duže vrijeme nisu potrebni radnici.

Nisam imala gdje da odem bila sam sama na svijetu.

Spavala sam po hodnicima ulica kako sam ih zvala. 

Danju bi slikala i nekad bi uspjela prodati sliku ili je zamjeniti za parče hljeba.

Njemu se nisam htjela vratiti on je zatvorio vrata našeg doma. 

A ja sam zatvorila vrata svog srca za tog čovjeka.

Kasnije bi me znao sresti a njegov pogled nekad ispunjen ljubavlju iščezao je.

Bio je to čovjek kog sam zavoljela... ono što sam voljela u njemu zaključao je.

Ali...(to ali koje prelama stvari koje stavlja upitnike i ne daje odgovor) to što se promjenio bila je tek kap u moru onog što je nacrtalo rane koje i danas nisu zarasle.

Govorila je Belka i govoreći plakala. 

Ja vam opisati ne mogu koje je ona rane na svojoj koži imala.

Te nekako i kad postanu ožiljci ne bole. 

One koje su se urezale u sjećanje i duboko u biće te se lječe cjeli život.

Rekla mi je u povjerenju a ja ću čuvati unutar sebe ono što je on radio najdivnijem biću koje sam sreo u životu.

Kao da sam dio tih ožiljaka i rana preuzeo. 

Zagrlio sam je tada, ona se i od zagrljaja čuvala jer su njegovi zagrljaji boljeli.

Rekla mi je da sam joj vratio vjeru u zagrljaje.

Te večeri kad mi je ispričala priču tada smo se vidjeli i od te večeri sreli smo se još jednom nakon nekoliko dana.

Belka se pozdravila sa mnom i rekla da ide dalje.

Nisam pitao gdje, poštovao sam njenu odluku.

Zagrlio sam je i u taj zagrljaj stavio sve dane u kojim je neću moći zagrliti.

Pružila mi je dar umotan u papir.

Za tebe... otvori kad dođeš kući.

Imala je tog dana nacrtane cvjetove na obrazima... suzama ih je pretvorila u polja osmijeha.

Belka... djevojka koju sretnete jednom u životu i svaki dan od tog susreta mislite na nju.

Otvorio sam dar kad sam stigao kući.

Bio je to moj portret... ja gledan njenim očima.

Na poleđini portreta pisalo je... Papir je more za brodove duše... platno je sloboda gdje boja svojim koracima hoda.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay