Škrinja, švelja i špajz

Tu si... dobro je...  Kako si znala gdje sam? Neko ti je javio gdje se nalazim? Ne... niko mi nije javio osim što srce zna gdje se nalazi onaj kog za samo još jedan korak ovo srce može da zavoli. Djevojko... gledaš me u oči... a ti kad me u oči gledaš znaš da nemam gdje. I da se u tim tvojim očima sakrijem od svih. Siguran sam tamo. Ostaješ uz mene i kad ti kažem da me pustiš... da taj jedan korak od tog da me zavoliš trebaš  odstupiti.  Ali ne... ti ostaješ. U meni je toliko toga što ni sam ne mogu razumjeti... a ti razumiješ. Neko te je poslao meni... da me vratiš iz ovih tišina i ništavila u ovaj svijet za koji sam zaboravio kad sam... samog sebe ostavio. Osjetim da sam ovdje kad si ti tu.  Odabrala si put koji nije lak... teško je pratiti moj korak. Nemoj ga pratiti samo idi pored mene. Ako vidiš da nekad iz ovih očiju poneka suza krene... ti ih ne briši. Odavno su od mene svi nemiri otišli. Postali su tiši od vjetra, postali su zatvoreni ormar.  Kad ga otvoriš iza njega ima prolaz

Jesmo li se izgubili u bilješkama... u igraonici misli? Znamo li zaista borbe koje ljudi vode.  Šta ih tišti, šta u njima vrišti.  Kakva je to galama u nama?  Šta nas slama, a šta ojača... kad lice jutrom umijemo i pogledamo u ogledalo da vidimo čovjeka tako bi trebalo. Vjerujem da glas putuje i da se kroz zapisanu riječ čuje. Sanjar u meni vjeruje. Zapisujem evo ovog trenutka riječi samo pustim da se same slažu i da kažu. Znaju one šta žele reći. Izvan misli, izvan prostora sasvim druga atmosfera. Moglo bi biti snjega večeras, mogli bi se neki ljudi sresti. Mogli bi ljudi jedni drugima iskreno reći šta osjećaju a u srcu skrivaju da ne ozebu emocije. Kad već ne sluša i ne vidi onaj koji treba da vidi i da čuje. U tako skrivenim i još neotkrivenim odajama srca tinja nada. Pišem, a snjeg možda pada. Kad bi ljudi poput pahulja nježnost pokazali.... kad bi umjeli a znam da umiju. Samo od jedne strane ogledala drugu stranu ogledala ne primjećuju. A svi baš svi imaju ono nešto što duboko u s

Stojimo na stanici... Ti i ja putnici... Čekamo autobus br:5... Pričam ti priču... nazovi je bajkom... nazovi je fantazijom... i poveži sa zbiljom. Duga je noć pred nama poneka riječ na usnama. Nekad led, nekad med mjenjaju često raspored i riječi i autobusi. Ruke nam u džepovima... zima. Pogled ka tebi odluta... skrene s' puta. Prolaze autobusi naš još stigao nije. Kad bi ova noć mogla srca da ugrije. Zaboravim ponekad kako se tvoje lice ljepo smije. Pogledaj gore u nebeskom svodu zvijezde se osjećajima vode. U nama se bore i lome odluke tako malo treba da se dotaknu ruke... da se srca osjete. Nema te... nema me... u našim razgovorima samo tišina ima. Zaključani dani... pretrpani ormari. Ostavljena prazna soba... po njoj prašina hoda. Po njoj čujem korake tvoje i ono moje za tebe... volim te. Ti ćutiš... reći ćeš te riječi možda sutra... A hoće li poslije sutra biti ljubavi? Šta ako te sad podsjetim i poljubim? Nisam ptica ne mogu da letim jedan krug oko ove planete, da vratim vri

U ovom našem Svemiru nemira muzika svira. Vješte ruke juvelira izrađuju adiđare.  Vidim pisce, slikare i obične ljude kao mađioničare. Stave latice od cvjeća kao obloge na srce... vidim ulice i mnogo nasmijane djece. Zar to nije smisao života... zar to nije ona skrivena ljepota? Kad bi ove ruke mogle da zagrle sve nemire u ljudima i ono što ćute u grudima. Hladno je zar ne... zima putuje sa nama. Koliko riječi imamo za reći na usanama... u pismima što pišemo u mislima... a nikako na papire. Jer ne zna niko ni onu mrvu jednu... čak ni toliko... kako se osjećaju ljudi što idu kroz grad. Pada li snjeg negdje baš sad? Da li se vaše stope u snjegove uklope... ili se nemiri na jednom mjestu skupe... kod one vaše omiljene klupe.  O da li uzmete kaput i izađete negdje iza ponoći i poželite li sa srećom kroz snjegove proći? Pitate li sreću za plan... kažete li joj da šešir sa stihovima nemate... o da li joj kažete da u ljubav vjerujete? Imate li petlju otkriti šta osjećate u ovom sunčevom spekt

Znaš... kada pada snijeg sjeti me na tebe. Čujem te kako pakuješ ljubav iz tvoga srca za srce moje. Gledam te kako na prstima hodaš i nosiš čaj ostavljaš šolju na noćni ormarić. Miriše cimet... trag zime. Vrati me u onu decembarsku noć kad si me pronašao samu bez doma ništa nisi pitao pružio si mi ruku i rekao... Ovaj decembar odlučio je biti dobar i ostaviti meni dar. Nigdje nisam vidio čar kao što imaš ti u svojim očima. Posebna je to toplina koju zima ima. Tu toplinu zime imaš ti u sebi. Decembar... došao si... nismo se neko vrijeme vidjeli, ali ovo srce se povezalo sa srcem tvojim i čuje tvoje korake. Pahulje, svjetla grada, stope u snjegu, ruke u rukavicama. Ono nešto u tebi u tvojim očima... ono nešto u svim našim decembrima. To je ono što se osjeti kad se voli. Ljubav se to zove. Samo te pogledam i znam da to si ti... nestašni dječak iz mog djetinjstva. Mladić sa gitarom kog sam zavoljela onog trenutka kad sam te vidjela kako sviraš djeci iz kraja.  Čovjek koji gleda u oči s'