Škrinja, švelja i špajz

Pletem pletenice i s' pletenicama uplićem svaki trenutak otkako ga tražim.  Sve ne bi li u tim trenucima otkrila neki trag.  Plete Kika pletenice prijatelju i zamišlja želju. Ne brini ne budem rekla tvoje ime, čuvam ga.  Gledam u ogledalo i sve mislim da ću s druge strane ogledala vidjeti njegovo lice. Da je negdje u bajkama pronašao prolaz. I da je u sebi oslobodio junake iz tih istih bajki. On... čije ime razumije se i dalje ne govorim... on je imao petlju da odgonetne rebuse i da ih napiše od slova do slova da ih mogu ljudi pročitati. Iako je znao da će ga ti isti ljudi opet povrijediti. On kao zagonetka od prvog do završnog retka iz poruka.  On osjeća jače nego što drugi osjete.  Dok gleda iz svog skrovišta planine i doline drži klupko što se odmotava u njegovim rukama. Drži ih svojim dlanovima i one zadebljane dijelove kože  što se žuljevima zovu  s' tim istim klupkom odmotava. Torba je na leđima, samo osnovne stvari.  Papiri i olovke za poruke. I dalje ih ostavi prije neg

On... on ima svoje ime. Ne izgovaram ga ovdje. Znaš da je to opasno za njega. Zidovi čuju i šalju telegrafske poruke onima koj te poruke čekaju. Iako mi je rekao da se od ljudi rijetko ko može skriti. I da će jednom saznati ko je on ali da za to još nije vrijeme. Ti opet znaš o kome je riječ.  Istina je ono što si čuo. Ostavljen je i slomljen.  Baš on za kog ne bi mogao pomisliti da može biti ostavljen i zaboravljen. On... čovjek koji je mjenjao smjer vjetru, koji je kiše zaustavljao i išao kroz najveće mećave. On nije ostavljao kad nije lako. On bi privukao sebi u zagrljaj onu koja plače... onu koja se boji.  Pružao je ruke prijateljima, a njegove ruke su trebale pružene ruke.  Ćutao je... jer i da je nešto rekao ne bi se ništa promjenilo. On je svoje rane sam lječio gledajući buđenje dana.  I tu negdje ispod tih naizgled površinskih rana dijete u njemu je govorilo sve pročitane knjige. Sve bajke u koje vjeruješ dok si dijete. A onda odrasteš i bajke nestanu... ostanu samo likovi koje

Još jedna noć ostavljena na pragu iluzija vuče svoje korake. Misli mi razvrstavaju oblake.  Gledam u vremensko sunce. Zvijezde si nanizao na tvoje dlanove. Samo da li su to zvijezde? Te kapi na tvojim dlanovima to su suze moje što ne govore. Evo sad... upravo sad dolaze u sjećanje tvoje riječi... "Kad idu suze niz lice misliš da krov prokišnjava... ne srećo moja to se bura u moru stišala." Tako si mi govorio.  "To su samo kapi iz okeana nakon vjetrova i oluja." Te kapi iz okeana u meni noćas držiš na svojim dlanovima. Suze nisu u očima, oči su im vrata. Nosi ih morska struja. Vjetru dotaknuo si more.... stvorio si valove. Nisam ti od onda ni riječ napisala jer u meni su riječi koje ti trebam reći.  Zid između nas čujem te kako hodaš i kad po jednu kašiku više od onog što napišeš dodaš u naše čaše. Staviš tačku na kraju rečenice i dijaktrike iznad slova.  Je li i kod tebe noćas nema snova? Na kojoj strani jastuka tražiš mene? Ne veži željom uspomene. Nije do toga što

Sjeverna strana zemljine kugle, kuća br: 56... Jedna kuća s tavanom, na tavanu moje skrovište. A na krovu rode svoje gnijezdo svile. Prozor od tavanice... pored prozora sto za pisanje  i pletena stolica za ljuljanje. Lice okrenuto prema suncu gleda ravnice  što odvoje snove pa ih zakače za listove drveća. Ljuljaška usred dvorišta i kuća za ptice.  Gledam djecu kako se igraju i čuje se smijeh. Niz ulice drvoredi lipe čiji miris opija i ljeto zove. Noć zove snove na moje prozore. Noći neće spavati a oči će gledati ljepotu i dodati poneku notu vjetru što s listovima lipe svira. Na mom stolu papir zapisaću da mogu pročitati kad noći postanu besani tragači sna u mojim očima. U meni su ti skriveni šareni papiri, perle i staklena zrna. Nekad sam kao srna, nekad snagu vuka čuvam ispod jastuka. Posmatrač sam divnih oblika. Nisam od onih putnika što putuju kilometrima... to ti ja odlutam mislima. Na mojoj ljuljašci zažmirim i letim u društvu s' vjetrovima. Crtam grafite u galerijama ostavlje