Zovu me Kika...

On... on ima svoje ime.

Ne izgovaram ga ovdje.

Znaš da je to opasno za njega.

Zidovi čuju i šalju telegrafske poruke onima koj te poruke čekaju.

Iako mi je rekao da se od ljudi rijetko ko može skriti.

I da će jednom saznati ko je on ali da za to još nije vrijeme.

Ti opet znaš o kome je riječ. 

Istina je ono što si čuo.

Ostavljen je i slomljen. 

Baš on za kog ne bi mogao pomisliti da može biti ostavljen i zaboravljen.

On... čovjek koji je mjenjao smjer vjetru, koji je kiše zaustavljao i išao kroz najveće mećave.

On nije ostavljao kad nije lako.

On bi privukao sebi u zagrljaj onu koja plače... onu koja se boji. 

Pružao je ruke prijateljima, a njegove ruke su trebale pružene ruke. 

Ćutao je... jer i da je nešto rekao ne bi se ništa promjenilo.

On je svoje rane sam lječio gledajući buđenje dana. 

I tu negdje ispod tih naizgled površinskih rana dijete u njemu je govorilo sve pročitane knjige.

Sve bajke u koje vjeruješ dok si dijete.

A onda odrasteš i bajke nestanu... ostanu samo likovi koje su pobjedili junaci iz bajki. 

Oni se iskradu iz tih stranica i saznaju puteve koji vode do tebe.

Onda sam postaješ princ prosjaka jer nema dvorca u kom živiš i budeš kraljević.

Onda čitaš neke druge knjige i otvaraju se horizonti koji imaju ljepotu ali koji ostavljaju tragove u životu i na koži.

I to se događa prijatelju. 

Kad ti treba neko na kog možeš da se osloniš... ljudi nestanu... mislim ne da  nestanu već se povuku i ne ostanu.

Nema danas hrabrosti junaka iz bajki... a on tu hrabrost nosi u sebi.

Zato ništa nije rekao ni tebi ni meni.

Niko ne želi ostati uz ostavljene i zaboravljene.

Kika ostaje ne odustajem od njega.

Moje ime nije Kika i to znaš. Tako me on zove jer mi je kosa upletena u pletenice.

On me podsjeća na mene prije.

Ti najbolje znaš šta sam prošla. Da su moje rane vulkani koji u sebi uvijek nose lavu.

Da umiju opeći kao da si žar na kožu stavio.

I sama sam željela zaboraviti ali nisam kao što ni on nije zaboravio.

Nisam mu rekla da sam bila u timu koji  ga je tražio, znaš da bi odmah pobjegao.

Za mene je on gledano očima ljudi neznanac koji može da me povrijedi.

Gledano mojim očima on je čovjek kakvog sretneš jednom u životu. 

On je čovjek koji sutra može otići bez pozdrava ali ostavi poruku napisanu i ako umiješ pročitati nekoliko izrečenih riječi se ne može porediti s napisanim.

Sve te slomljene dijelove on drži u sebi zajedno. 

I možda da je neko uz njega ne bi imao snagu koju sad ima.

Prošla sam to, nisam u njegovoj koži ali duboko osjećam ono što on osjeća.

Ako bi se samo jedan dio iznova krenuo lomiti sastavljao ga je na samo njemu znane načine. 

Na njegovoj koži mogli su se jasno vidjeti svi tragovi vremena koje je želio zaboraviti.

Zaborav ne postoji jer svaki pogled na te rane izranja iz mjesta zvanog želim zaboraviti.

Uporno ga sve podjeća na ta vremena.

Nosi ih onako kako samo ljudi jakog duha mogu nositi svoje ožiljke.

Spava u iznajmljenim sobama, prespava nekoliko noći i mjenja mjesto.

Skriva tragove... ali uvijek na noćnom ormariću pored kreveta ostavi poruku.

Niko ne zna čak niti ja kome ih ostavlja.

Oni koji ga traže noćima pokušavaju odgonetnuti poruke iz napisanog.

Zagonetka... to je ono što jedino znaju i mogu reći o njemu i pročitanom.

Znaš kažu da ljudi koji malo govore slušaju svijet oko sebe.

Utišaju svoj glas, baš kao kad utišaš muziku na radiju i u isto vrijeme čuješ muziku i pozadinu koja je skrivena iza pjesme. 

On je jedan od tih ljudi.

Oplemeni dušu čovjeku jednom rječju... jednim pogledom.

Možda je on jedini istinski džentlmen ovog vremena.

Zalutali putnik što prekraja odjeću skrivenim kartama iz špila.

Čovjek koji mari kad mu sleti bubamara na dlan. 

Muškarac koji pusti suzu jer kod njega ne postoji skrivanje emocija.

On ih kao potonule brodove podigne iz morskih dubina i pretvori u brodove koji opet plove. 

Kad stavi cilindar na glavu kao da vrati prošli vijek. I nema trikova ispod njegovog šešira on samo stvarnost za svoju iluziju bira.

Da nisam sigurna da putovanje kroz vrijeme ne postoji rekla bih da je on doputovao iz nekog vremena i da ponosno nosi ulogu džentlmena.

Posmatram ga tako nekad dok gleda svitanje, pogleda u svoje dlanove pa pogled uputi prema suncu.

Taj pogled, prijatelju ima sekvence u sebi. 

Taj pogled u sebi ima ono što dolazi poslije nečega.

To su uzlazne i silazne putanje osjećanja.

Znam da mu trebam reći ko sam ali vjeruj mi da je on pomogao meni više nego njemu ja.

Izvukao je na površinu sve zatrpane a tako proživljene dane koje sam ostavila u ćoškovima sjećanja.

Možda sam zaista kao Kika u meni je sve zapleteno. Zato ga razumijem, on je moje ogledalo u koje nisam imala hrabrosti pogledati nakon svega. 

Znam da sam sad daleko od ljudi koji su me povrjedili. Ojačala sam bar za jednu mrvu više.

Dok ti i ja sad pričamo on poruku piše i ostavlja je na  noćni ormarić.

Gleda prema prozoru budi se jutro... bude se ožiljci a nisu ni zaspali.

Znam da će otići i da ću naći poruku na noćnom ormariću. 

Ići ću za njim, on je učinio toliko toga za mene. 

Skrivaće tragove, ići će neprohodnim putevima brisaće suze onim svojim dlanovima kojim je čuvao ljude. A nikoga nije bilo da čuva njega.

Zato sam ovdje, ostavljam svoje ožiljke  svakim načinjenim korakom.

Da nije bilo njega bila bih ovdje... ali ne ovako jaka kao što sam sad.

Sad razumiješ zašto ti ništa više o njemu ne mogu reći.

Bilo gdje da ide Kika će biti uz njega. Ako ne mogu rame uz rame... biću uz njega mislima.

Čuvaću ga od onih mećava i vjetrova.... čuvaću ga od ljudi koji ga traže.

Kao što ne mogu pročitati zagonetke iz njegovih pisama s porukom tako ne mogu znati koliko tajni u moje pletenice može stati.

I znaš reći ću mu... reći ću mu sve... prijatelj poput njega se čuva.

Izvini sad trebam krenuti... on je otišao iz sobe.

Uzimam poruku u ruke i čitam.

Pored poruke mapa... i riječ... bilo kuda.

Poruka za mene... naći ću te... i ti to znaš... i tamo negdje me čekaš prijatelju.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay