Škrinja, švelja i špajz

Pišem ti otisak tvojih stopala kroz slike sjećanja. Pratim tvoje korake i hodam sa njima.  Još ljubavi dušo ima, u priči o nama. Ne, nije to onaj film sa Tv ekrana koji smo zajedno gledali. Kad našu priču u film pretvore i na kino platno stave titlove.  Kad vide naše noći prije ponoći, zore uz razgovore i kako smo se voljeli. Imaće oni suze i osmijeh na licu dok budu film gledali... dok budu u tom prevodu naše osjećaje čitali. Kad knjigu o tebi napišem, kroz moje riječi vidjeće tvoje oči, tvoje ruke i poruke kroz polja muzike. Uvijek si bio i ostao sunce za oblake i kišobran koji me čuva od kiše. Pisac koji za voljenu priče piše. Zagrljaj za noći olujne. Čujem tvoj glas traži nas, kroz neke priče koje smo pričali. Kroz knjige koje smo čitali a onda do duboko u noć o njima razgovarali. I uvijek... uvijek je tu bio smijeh.  Tvoj smijeh koji sruši sve brane. Tamo i ovdje gdje smo ti i ja neka nit spaja dva kraja sna. Svako u svom stanu sjedi kraj prozora i gleda kako se niz staklo slivaju

Sjedi čovjek i piše.  Pismo, knjigu, pjesmu ili priču. Ne znam. Znam samo da piše. U pogledu vidim daljinu što se piše i na papiru. Skupi šake, pogleda u nebo i oblake.  Da li on to plače? Ili se samo emocija koju piše iz slova pretače u njegove oči? Čekaj, sad vidim da se smije, onako kako samo slike iz nekog davnog vremena u vidu sjećanja mogu vratiti osmijeh na lice. On kao pisac prolazi sa svojim likovima sva osjećanja. Zamišljen, pušta olovku po papiru da teče. A dan teče u veče i prolazi. Skuplja papire i stavlja ih u torbu pa lagano niz sokak ide ka svom domu. Djevojka šeta ulicama, sa slušalicama na ušima i sluša muziku. Počinje da pleše, ljudi je gledaju, osmijeh i sreća na njenom licu obojili su ulicu. Zastane na trenutak i pogleda u ljepotu neba i kaže ljubav je sloboda. Ljudi prilaze i onako polako prave prve plesne korake. Ona gleda prema nebu i kaže sunce čuvaj nam oblake od kiše... pusti da svijet pleše. Kosa joj je uvijena sa viklerima na glavi piruete pravi. Zagrlila j

Izvuci jednu kartu iz svog džepa, da putujemo. Jer kad sa tobom putujem sve je srcu milo. Izvuci onu kartu što smo zajedno crtali. Putujmo kroz pjesmu što se sa radija čuje. Slušaj kako kroz pjesmu  ljubav putuje. Rekao si da sam ja oblak iz tvog sna. Pero na tvom šeširu i ogledalo tvojih misli. Zapisi tvojih želja izgovorenih peru što se na papir izlivaju. Ti još ne znaš kakve se tajne svemira u meni skrivaju. U trenu vidjećeš ženu tako snenu a tako budnu, tako običnu, i pomalo čudnu. Vidjećeš u mojim očima zvijezde i dotaći ćeš moje ruke nasloniti glavu na moje dlanove kao jastuke. Procvjetale jabuke. Ljuljaju se ljuljaške, držimo se za ruke. Izvlačiš kartu iz džepa na kojoj piše ti si moj dom i moje odredište. Osloni se na mene kad se vjetrovi pomjere između planina. Budi moja blizina. Daj mi svoju ruku i budi tu. Dok more i vjetrovi plešu ples ljubavi. Osloni se na mene i gledaj tajne Svemira u mojim očima. Plešimo dok sviraju zvjezde i dok mjesec kao dirigent vodi zvjezdama instru

Skrivena od svijeta što po žici šeta.  Skrivena sa maštom ispod šešira idem sa ranjenim krilima leptira. Rekli su mi da ću jednog dana saznati zašto sam skrivena.  Zašto bježim od dana prema noći. Zašto sam tiha i ne govorim mnogo. Pričam priču ispletenom džemperu.  Iz tube po džemepru nanosim temperu. Da kiše boju razliju i da tom bojom idem sa tajnom svojom  da sam... skrivena. Naučila sam, da kapima jutarnje rose zamotam ova moja krila leptira.  Naučila sam da sa ljudima razgovaram i bez riječi. Znam da ne čuju moju tišinu a nekad se pitam da li me zaista i vide ako sam skrivena. Ne želim biti tajna koju neko treba otkriti da bi me mogli vidjeti. Hoću da budem vidljiva, da se smijem srcem svim, da pustim glas dok pjesma svira,  da zagrlim i da plešem. Kad imaš ranjena krila koja noć ne lječi onda sunce sa usana dozivaš. Ne znam kako se zovem... znaš li ti kako se prezivam. To je uvijek bio moj odgovor kad bi me pitali za ime. Oni koji me mogu vidjeti. Danas, bježim od njih. Voljela