Nije ljubav, vinil ploča

Sjedi čovjek i piše. 

Pismo, knjigu, pjesmu ili priču.

Ne znam.

Znam samo da piše.

U pogledu vidim daljinu što se piše i na papiru.

Skupi šake, pogleda u nebo i oblake. 

Da li on to plače?

Ili se samo emocija koju piše iz slova pretače u njegove oči?

Čekaj, sad vidim da se smije, onako kako samo slike iz nekog davnog vremena u vidu sjećanja mogu vratiti osmijeh na lice.

On kao pisac prolazi sa svojim likovima sva osjećanja.

Zamišljen, pušta olovku po papiru da teče.

A dan teče u veče i prolazi.

Skuplja papire i stavlja ih u torbu pa lagano niz sokak ide ka svom domu.

Djevojka šeta ulicama, sa slušalicama na ušima i sluša muziku.

Počinje da pleše, ljudi je gledaju, osmijeh i sreća na njenom licu obojili su ulicu.

Zastane na trenutak i pogleda u ljepotu neba i kaže ljubav je sloboda.

Ljudi prilaze i onako polako prave prve plesne korake.

Ona gleda prema nebu i kaže sunce čuvaj nam oblake od kiše... pusti da svijet pleše.

Kosa joj je uvijena sa viklerima na glavi piruete pravi.

Zagrlila je svijet svojim plesom i ostavila osmijeh na licima ta djevojka što nosi majicu sa srcima toliko ljubavi u sebi ima daruje je svima kroz muziku i ples, vraća smijeh.

Mladić čita novine, sjedi na klupi i ko zna gdje mu misao putuje, ali jedno je sigurno dok je novine čitao poželio je da pleše... davno to bijaše kad on i voljena plesaše.

Uzima telefon i okreće njen broj, samo da čuje njen glas biće to za njega sreća koja se osjeća.

Vidim mu osmijeh na licu, sigurno se javila na poziv.

Biće dobro sve... plesaće pored svoje voljene.

Dani kao dani idu i prolaze, a priče ljubavi se u ljudima nalaze. 

Da li kroz napisano, muziku ili djela. 

Ljubav je htjela baš tako doći polako kao maslačak, kao šapat vjetra i skupiti se kao dijete u srcima ljudi.

Ljubav poznaje ljudsku dušu, suncem zamjeni kišu, stihovi se ljepši pišu a ljudi dišu ljubav u zraku na svakom koraku.

I znaš pitam se tako često kako ljubav pronađe svoj put vješto?

Kako li samo zna kako da lječi slomljena srca, kako li samo zna da se piše stihovima, da pleše muziku u ljudima. Kako li samo zna da ljudima kaže da voljenu ili voljenog potraže.

Biće to tako da se šunja polako kroz snove, kroz misli putuje i probudi osjećaje uspavane.

Nije ljubav vinil ploča pa da je pustiš na gramofonu ili da je pišeš u telefonu.

Ljubav je da je čitaš iz pogleda da tišinom riječi pišeš da je živiš i da je dišeš.

Ljubav je da zagrliš i razumiješ, da srce voljenog čuješ da snove snivaš.

A da budna sanjaš.

Nije ljubav da je čekaš ili da je tražiš... ljubav je kad se duše sretnu u otkucaju sata, u pogledu otvorenih vrata.

Nije ljubav vinil ploča da odabereš pjesmu koju voliš, i da nekoliko minuta slušaš šta ti kaže.

Ljubav je pjesma koju pjevaš voljenom dušom svojom.

Prođem ulicama pa gledam tu ljepotu i kažem ljubav je poema u životu.

Gledam čovjeka što knjigu piše, ljubav perom tragovi mastila ostaviše. Gledam djevojku koja pleše i kako ljubav u plesnim koracima donosi osmijeh na ljudska lica. gledam mladića kako mu voljena dolazi i jedan zagrljaj sve govori. On je voli... ona ga voli.

Kad čujete gramofnoske ploče i pjesme kako u krugove teku... to je ljubav rekla da... je ona muzika.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay