Izlaziš iz tinte, perom putuješ, slova i riječi postaješ
Pišem ti otisak tvojih stopala kroz slike sjećanja.
Pratim tvoje korake i hodam sa njima.
Još ljubavi dušo ima, u priči o nama.
Ne, nije to onaj film sa Tv ekrana koji smo zajedno gledali.
Kad našu priču u film pretvore i na kino platno stave titlove.
Kad vide naše noći prije ponoći, zore uz razgovore i kako smo se voljeli.
Imaće oni suze i osmijeh na licu dok budu film gledali... dok budu u tom prevodu naše osjećaje čitali.
Kad knjigu o tebi napišem, kroz moje riječi vidjeće tvoje oči, tvoje ruke i poruke kroz polja muzike.
Uvijek si bio i ostao sunce za oblake i kišobran koji me čuva od kiše.
Pisac koji za voljenu priče piše.
Zagrljaj za noći olujne.
Čujem tvoj glas traži nas, kroz neke priče koje smo pričali.
Kroz knjige koje smo čitali a onda do duboko u noć o njima razgovarali.
I uvijek... uvijek je tu bio smijeh.
Tvoj smijeh koji sruši sve brane.
Tamo i ovdje gdje smo ti i ja neka nit spaja dva kraja sna.
Svako u svom stanu sjedi kraj prozora i gleda kako se niz staklo slivaju kišne kapi a duša nam za ljubavlju vapi.
Volim tvoj um i Svemir skriven u njemu.
Volim galaksije zvjezda koje u tebi stanuju a koje u tvojim očima nebeskim sjajem trepere.
Volim tvoje stare kofere i što noći provodiš sjedeći vani za stolom sa kafom ko zna kojom po redu i volim taj tvoj osmijeh skriven u pogledu.
Volim te tvoje šake i dlanove koje ne skrivaju žuljeve od rada.
Volim tog dječaka koji u tebi stanuje koji vjeruje, koji je svoj i od tog ne odustaje.
Volim tog čovjeka u tebi.
Čovjeka koji ide kroz oluje i sam putuje.
Kad budem tvoju sliku na platnu crtala gledaće ljudi tvoj lik i tvoje smeđe oči.
Da li će u tvojim očima prepoznati bezbroj vatri i hladnih fronti koje zajedno čine najljepše pustinje u kojim su oaze ljubavi.
Priča o nama se piše ona postaje umjetnost gledana mojim očima i pisana mojim mislima.
Izlaziš iz tinte, kroz pero putuješ i slova i riječi postaješ.
I traješ.... ne prestaješ... nedostaješ.
Postaješ slika, knjiga i film.
Ostaješ ljubav moja.
Stvaram te iz slova, riječima ti dajem vene, slikama ti stvaram tijelo, filmom ti dajem glas.
Tu si po sobi hodaš i dok spavam ti me čuvaš.
Ti me voliš tamo i ovdje gdje smo ti i ja.
Kad naša priča postane film, kad se ispriča pogledima tvojim i poljupcima mojim darovaće ljudima nadu ljubavi.
Dok budu naša osjećanja čitali, i gledali kako ti i ja govorimo o ljubavi zaiskriće poneka suza i osmijeh u njima.
Još ljubavi dušo ima u tebi, u meni s vremenom osjećaji izgovoreni ostaju i nedostaju a tvoja i moja duša... naše duše jedna postaju.
Pišem po listovima scenario da ga neko režira, a ljubav u meni tebe bira krilima leptira, krilima ptice i gledam tvoje lice koje riječi crtaju.
Dok film gledaju i knjigu čitaju znaju da se priča o nama nastavlja iza tačke da još pišemo ti i ja dodirom sjećanja, da još ljubavi dušo ima u našim pogledima.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji
Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay
Primjedbe
Objavi komentar