Škrinja, švelja i špajz

To si ti, zar ne...  to je zvuk tvojih cipela u hodnicima mog srca. Spavam... čujem tvoje korake... miluju moje šapate u snu... dobro je da si tu... Ušunjao si se u moje snove kradom ostavio jagode s' čokoladom od kokosa... To sam ja... ona sanjiva djevojka... koja je išla bosa kroz predjele tvoje duše dok si spavao... i skupila  na dlanove sve tragove. Hodala kroz žar... čuvala tvoje ljubavi dar... jednu knjigu s' pjesmama koje je tvoja ruka pisala. Čuvam prašinu mjeseca na ruci... da ti svjetlost bude kad nas iz sna probude... Čućemo kako zvone sati... ti i ja ćemo znati... kako u mraku da se ruke dotaknu... kako da pobjegnemo iz sna... Zovem te ja... glasom vile... kojoj su u snu oteli krila... znam da sam tvoja oduvijek bila i ostala... Budimo se... trebam te... kao što pjesma treba stihove... kao što muzika treba note... Kao platno kist... kao vjetar list... trebam te kao što riječi trebaju slova... Samo da si tu... u tvom naručju moje je sklonište od svega... o

U ovom trenutku negdje ste u svom kutku... čitate... sanjate... tražite... nalazite... svakodnevica već znate... Zamislite da ste ušli u priču koju pišem u redovima koji slijede... i da sve na trenutak zastane... Da vidite kroz riječi slike... i da zaista stojite pred ljudima iz priče... Ovo je jedna od priča koja se riječima piše... a, srcem čita... Djevojka govori... Čujem svijet koji u meni zove.... da pogledam kroz prozore. Kad pogledam pustim da izađu na površinu skriveni ožiljci... pada kiša čuju se oluci. U tom zvuku kapi otkrivam sebe u sebi... a, pričam tebi... Spojena sam od nekih atoma... aksioma... i svih čuda iz udžbenika... Ja sam ti istinski iskaz teorije... kad se moje lice nasmije... Smijem se očima, lutam noćima... hodam na prstima... da ne budim usnule pjesme kažem ti mene niko voljeti ne smije... Idu suze niz lice... okrećem stranice... nekoliko suza pronađe put i dotakne slova... slova ostanu na mjestu da stoje... osjete suze moje. Ne pitaj kako spaku

Riječi zovu na razgovor.... tišina se čita... Kako se ne bih sjećala tog dana... a, i onih dana koji su za tim danom nizali svoje perle. Jedva su oku vidljive bile... a, nizali smo ih na neku nit konca... Sjećam se te noći i trga zapletenih misli... kako se pokretima ruku kaže sve... O, da... sjećam se... Pričao si ti meni... sad tu priču pričam tebi ja... Svirao je klavir soul na pozornici... ulicom su prolazili prolaznici. Kao scena iz filma... on otvara vrata... pogled ispod šešira... vidi djevojku. Za njen sto prilazi... sjeda na stolicu... ima onaj osmijeh na licu. Ona progovori: Nije... Šta nije? Nije slobodno... A to... znam da nije slobodno jer, sam upravo zauzeo mjesto za stolom. Ko ste vi? A... pa znamo se mi i već odavno smo na ti. Vi ne samo da ste sjeli za pogrešan sto... već ste me zamjenili s' nekim. Nisam te zamjenio... znam ko si. Nisi se promjenila... još uvijek ostaješ ona djevojka kojoj nije lako prići. Vino u čaše toči... gleda je pravo u

Idem da odem... odem da dođem... još ne znam da li ima krletke za ptice u kojoj su vrata ovorena... pa da ptica bude slobodna... da ima mjesto gdje se može skriti i sigurna biti... Skinem krila pa ih vratim... gledam ih u ogledalu.... pera boje pepela... nisam Pepeljuga... ni djevojka iz sjene... ne znaš ti mene... Ne gledaj u zavoje na krilima... ne dotiči ih rukama... molim te... ispod zavoja još bole me... ne... nisu to uspomene... dalje ne pitaj... Samo okreni glavu da ih previjem... mogu sama... toliko je ožiljaka i rana... Ovdje na leđima gdje mi krila stoje dvije linije u jednu se spoje... neka ih ne dotiču ruke tvoje... Koliko pera, toliko tragova pepela... na svakom peru ispisana priča... koja se samo dušom čita... Noćas neka me niko ništa ne pita... nemoj ni ti... možda ti poželim reći... Ako ti kažem... reći će da odletim daleko iz ovog grada... Voljela bih ostati jer, nigdje kao ovdje ne mogu slobodno letjeti... Skrivam osjetljivost u sebi... ne znaš ti ništa o

U cipelama što se pertlama vežu.... idem. Ne pitaj me za dugmad na kaputu... za šešir gdje mašta sniva... probudi je olovka na listu papira. Ne pitaj za kapi na dlanovima... to sam jutarnju rosu skupila... Nestašni pramenovi kose plešu... U torbi spojenoj od starih tkanina... vinil ploče... Vrte se u obrtajima pjesme...  bilježim zvuk... naslonim glavu na jastuk teče... veče... Igla na gramofonu šalje signale... svaka pjesma duže traje... Vrte se pjesme u krugove... Sjene plešu na taktove muzike... riječi govore ruke. Rekli su da čuda ne postoje. Rekli su da boje ne mogu da oboje. Rekli su da ne sanjam snove. A ja kažem da sanjam i čudima svijet bojim. Toliko toga su rekli...sve sam zapisala... čak i pročitala... Onda sam vjetrovima listove poslala... te riječi ne mogu da stanuju kod sanjara. O meni... šta da ti kažem... Još uvijek volim kocke da slažem... Znaš one kocke što ih u djetinjstvu dobijemo spakovane u kutiji... pa izradimo konstrukciju... da li po slici il