Tvoje je srce krletka za ptice

Idem da odem... odem da dođem... još ne znam da li ima krletke za ptice u kojoj su vrata ovorena... pa da ptica bude slobodna... da ima mjesto gdje se može skriti i sigurna biti...
Skinem krila pa ih vratim... gledam ih u ogledalu.... pera boje pepela...
nisam Pepeljuga... ni djevojka iz sjene... ne znaš ti mene...
Ne gledaj u zavoje na krilima... ne dotiči ih rukama... molim te... ispod zavoja još bole me...

ne... nisu to uspomene... dalje ne pitaj...

Samo okreni glavu da ih previjem... mogu sama... toliko je ožiljaka i rana...
Ovdje na leđima gdje mi krila stoje dvije linije u jednu se spoje... neka ih ne dotiču ruke tvoje...
Koliko pera, toliko tragova pepela... na svakom peru ispisana priča... koja se samo dušom čita...
Noćas neka me niko ništa ne pita... nemoj ni ti... možda ti poželim reći...
Ako ti kažem... reći će da odletim daleko iz ovog grada...
Voljela bih ostati jer, nigdje kao ovdje ne mogu slobodno letjeti...
Skrivam osjetljivost u sebi... ne znaš ti ništa o meni...
Izvana vidiš hladan pogled... ako ne kažeš istinu odem... ali razumijem zbog čega je rekao nisi.
Skrijem se u svoje odaje... mene niko ne poznaje... ja sam tu da pošaljem dobrotu... da ljubav vratim na dlanove...
mene ne možeš staviti u ramove... moja će krila izaći iz te slike...
Osjećajno sam biće poput lista na vjetru... i cvijeta koji i pored mrazova procvjeta.
Nekad sletim na prozore dozivam tragove zore... skupim se u toj hladnoći...
od tvojih duže su moje noći...
Ako si odlučio doći... ostani... i slušaj priču kroz pjesmu ptice... kad od ptice vidiš moje lice...
jedno da znaš... to što osjećaš... ne znam da li osjećaš...
Ne putuj kroz vrijeme da njega pitaš za mene... vrijeme ne zna kroz koje godine putujem.
A da ti i ja budemo mi...
Kad se rijeka u led pretvori i krletka vrata otvori... ptica poleti... ti mene probudi usnama od baršuna... zagrli tišinom... zovi daljinom blizine...
Prašinom od mjeseca posute ulice... nebom lete ptice... ponoć otkriva moje lice...
Među tim pticama sakrijem se... krila su moja ranjiva...
Sat kuca svoja slova u vidu brojeva... sad je vrijeme kad cvijeta zova.
Vidjeh tvoj dlan i kao da te znam... na korak ti se približim... zastanem...
Krila se pretvore u ruke... tvoje ruke moje nježno dotaknu...  onaj jedan korak ka tebi me primaknu...
Nacrtaš pticu i tribal na mojoj ruci... a, na tvojoj krletku...
Znam da je tvoje srce krletka za ptice.
U meni nježnost probudiš... jer, kad se zaljubiš to ne govoriš... ti nacrtaš ono što osjećaš.
Noć od baršuna... trag vremena ruka u ruci spojena...
Krhka su krila za novi let... ne poznaješ ti moj svijet.
Ne prati moje putanje...
ne zovi svitanje da dođe prije nego noć prođe.
Samo pusti i dopusti reći će usne same...
Uvijek a, izgleda i zauvijek tebi će mene oblaci i vjetrovi voditi.
Nisam kćerka mjeseca... ja sam neko ko leti slomljenih krila.
Ne znam gdje sam bila... koje snove sam snila ni kako sam se u tvom srcu nastanila.
U toj krletki osjetih toplinu, postala mi je sklonište od kiše... od suza...sretoh dušu koja moju dušu poznaje.
Volim da letim, da osjetim kako se moja krila opiru vjetrovima... kako ih sunce ogrije... najviše volim kad sam zagrljena rukama tvojim.
Ti si tu kad oluje rijetko ko čuje...kad eho misli odjekuje.
Hvala ti na tome što ne daš da mi krila slome.
Pusti i dopusti ovoj ptici da leti... na tvoj dlan da sleti.
U sebi imaš snagu strip junaka... poznaješ šapat mojih koraka... krletka u kojoj su vrata otvorena u njoj cvijetovi...
Tvoje oči kad izađu iz mraka na svijetlost ulične lampe... to su oči koje se vole i pamte.
Kad tebe zagrlim da noć duže traje poželim... Gledamo more dušom tišine govore...
Nestao je strah od slomljenih krila... čudesna je ta tvoja krletka.
Pratiš sjenu mjeseca, brišeš suze sa mog lica...
Nemoj moju ruku pustiti jer, kad prođu noćni sati mene će pozvati u zemlju snova...
pogledaj let golubova... Ptice poput mene jednom vole... uvijek sanjaju.
Po oblacima hodamo čini nam se da padamo... a, onda se u visine vinemo.
Ti i ja... mi smo orbite... ljubav utiče na naše pokrete... noćas se pomjeraju planete...
albatrosi spavaju dok lete.
Zvjezde su noćas značke... ljubav je naglavačke svijet okrenula.... želja je na put krenula i putuje... Čuvaj se... čuvam te... čekam u minut do dva pored prozora od snova.
Otvoriće se vrata kad čuju tvoje korake... ti dolaziš... sanjam te... probudi me... da me stvarnost do tebe povede...
Letjeh letove za nove svijetove...kažeš znao si.... kažem znala sam... da ja sam ta... da ti si taj...u noći vjetrova jedna krletka i ptica spojiše se našim rukama... ljubav je u nama dok gledamo ljepotu svitanja.
Na krovu zgrade kad noć zori još jedan tren ukrade... vidjećeš krila i djevojku kako zavoje skida...
Slomljena su bila njena krila... vjerom u ljubav ih izlječila...
Nacrtala je grafit pogledaj onu zgradu... je li vidiš pročitaj šta piše...
Čitaj naglas ona te čuje... gdje god da putuje...
"Ti srce poput baršuna imaš... volim te... ti to znaš."
Njemu dvije suze niz lice krenuše u dva pera se pretvoriše... a, krletka vrata otvori...
On zna da ona njemu dolazi...
Otvoriše se prozori... noć predaje ključeve zori... njih dvoje su se sreli... ptice nebom lete...
I zaista čudne su te u srcu krletke... tamo gdje su ptice slobodne... voljene i sigurne...
Kad vidite pticu da leti... neka vas na ljepotu ljubavi podsjeti...
Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav prijatelji.
Slika i pjesma priču rekoše... a pero je zapisa...
Slika preuzeta sa sajta Unsplash
Video sa YouTube-a
Izvođač: 3 Dors Down
Pjesma: She don't want the world
https://www.youtube.com/watch?v=kiDRjH2kOLM