Jutra pored tebe na jagode mirišu
To si ti, zar ne... to je zvuk tvojih cipela u hodnicima mog srca.
Spavam... čujem tvoje korake... miluju moje šapate u snu... dobro je da si tu...
Spavam... čujem tvoje korake... miluju moje šapate u snu... dobro je da si tu...
Ušunjao si se u moje snove kradom ostavio jagode s' čokoladom od kokosa...
To sam ja... ona sanjiva djevojka... koja je išla bosa kroz predjele tvoje duše dok si spavao... i skupila na dlanove sve tragove. Hodala kroz žar... čuvala tvoje ljubavi dar... jednu knjigu s' pjesmama koje je tvoja ruka pisala.
Čuvam prašinu mjeseca na ruci... da ti svjetlost bude kad nas iz sna probude...
Čućemo kako zvone sati... ti i ja ćemo znati... kako u mraku da se ruke dotaknu... kako da pobjegnemo iz sna...
Zovem te ja... glasom vile... kojoj su u snu oteli krila... znam da sam tvoja oduvijek bila i ostala...
Budimo se... trebam te... kao što pjesma treba stihove... kao što muzika treba note...
Kao platno kist... kao vjetar list... trebam te kao što riječi trebaju slova...
Samo da si tu... u tvom naručju moje je sklonište od svega... ova zima bila je sa malo snjega, februar odmiče...
Sve naše priče na ljubav liče... umjetniče... u tvom ateljeu... od ruža... postelju snova tkaš...
Onaj pogled što dobrotom opija... ti imaš...
Pada kiša... kapi postaju tiše... jutro pored tebe na jagode miriše.
Gledam te... sunce ostavlja sjenu na tvome licu... čuvam te u srcu... sakrij se tamo gdje samo ti i ja znamo... u sobi za razgovore... kad usne progovore kroz poljupce...
Ako te nekad zabole sjećanja... ako ti se ćuti... samo pokucaj na vrata mog srca...
prođi kroz hodnike... ne boj se zime... samo izgovori rime... glasom pjesnika... dušom umjetnika...
Otvoriću ti vrata srca moga... ljubav je u tvome osmijehu... ljubav je u tvom pogledu...
Zagrliću sve tvoje tame... nasloniću ovu sanjivu glavu na tvoje rame...
Svjetlost uz treptaj svjeća dodirima se u sobu vrati... korake moje prati...
Crtam tvoj portret. Svaku crtu lica tvoga osjenčim olovkom.
Crtam tvoju dobrotu... u tim očima boje kestena, atmosfera je jesenja.
Idu linije po papiru skrivene sjete negdje u Svemiru.
Gledaš kroz prozor tražiš obzor... iz sobe se čuje glas dolazi sa radija javljaju da će mrazevi biti snjegovi u ovoj zimi... nasmiješ se krajičkom usne... ti si iz moje pjesme došao u san... sjećam se tada si nosio kišobran... a, bio je sunčan dan...
Zapazih te u trenu... i kako obično rječi kroz poglede krenu... tako smo ti i ja govorili pogledima na dvije strane ulice... duša je vodila... kompas je bio srce...
U stvarnosti... sjedio si za stolom sam...
Tvoje ruke su pisale po papiru stihove... znala sam da umiju da zagrle...da odvedu tamo gdje koraci nisu kročili... sreli su nam se pogledi... kao meteori u zvjezdanim odajama...
Budili su u nama... riječi dozvane sa usana... tragom naših pogleda...
Sunčeve zrake otkrivaju skrivene hodnike... kroz njih vodi me...
Pusti pjesmu... znaš koju... pruži mi ruke tvoje... nek zagrle ljubav u meni...
Putujemo kroz vrijeme kad nisi znao za mene... kad nisam znala za tebe...
Ali smo osjećali da se tražimo...
Tvoja duša je vodič... moje srce je kompas... pronašli smo puteve koji su vodili do nas.
Moja si tišina u galami ovog svijeta... moja radost u osami... moja si ljubav od pamtivjeka...
Tražile su ruke tvoje moje kroz pjesmu zapisanu na papiru...
Suze koje ne poteku... ko da ih obriše kad se ne vide a, u duši rijeka teče... rijeka ide.
Zaustavi se tamo negdje na skrivenom mjestu u duši, ako se brana sruši iz ta tvoja oka dva boje kestena niz lice krenula bi rijeka...
Od tog dana prošlo je nekoliko godina još u tebi ima tih rima.
Tih rima nekih meni dalekih a, dobro znanih dok ploviš ulicama neznanih vremena...
Tu sam za tebe kad ti od sjećanja duša zebe, kad vjetrovi vrate listove na drveće kao da se ništa promjenilo nije...a, tebe vrate u vrijeme prije, vrijeme prije nas.
Onda uzmem ruku tvoju ostavim na stolu portret tvog lika to je slika jednog romantika.
Vani idu dani kao po zabrani... zastanemo mi.
Pogledaš u moje oči...
Baš zato što ti je duša čarobna i kad te ne sluša, kad srce samo određuje, a, um naređuje.
Kad se sjećanja pojave u teatru spoje led i vatru a, led se u vodu pretvori, sve ti rane zatvori kad tišina poneku riječ progovori. Stajaću pored tebe... držaću te za ruku, neću te pustiti, ne idem... ostajem...
Ti posebni čovječe što jutro pretvori u veče... što noć zvijezdama prekrije i jednu pjesmu sakrije.
Ljepotom stihova me pokrije, poneku emociju otkrije... jer tvoje lice se tako ljepo smije, tvoj zagrljaj zaštiti. Putanju mjeseca pratiš, ona te vodi.
Kad me probudiš i gledamo sunce kako se sa novim jutrom rađa... poljubiš me u čelo... stihovi se sami pišu... jutra pored tebe na jagode mirišu...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
Pjesma: Ako znaš bilo što (cover)
https://www.youtube.com/watch?v=gBFuObYIyUQ
To sam ja... ona sanjiva djevojka... koja je išla bosa kroz predjele tvoje duše dok si spavao... i skupila na dlanove sve tragove. Hodala kroz žar... čuvala tvoje ljubavi dar... jednu knjigu s' pjesmama koje je tvoja ruka pisala.
Čuvam prašinu mjeseca na ruci... da ti svjetlost bude kad nas iz sna probude...
Čućemo kako zvone sati... ti i ja ćemo znati... kako u mraku da se ruke dotaknu... kako da pobjegnemo iz sna...
Zovem te ja... glasom vile... kojoj su u snu oteli krila... znam da sam tvoja oduvijek bila i ostala...
Budimo se... trebam te... kao što pjesma treba stihove... kao što muzika treba note...
Kao platno kist... kao vjetar list... trebam te kao što riječi trebaju slova...
Samo da si tu... u tvom naručju moje je sklonište od svega... ova zima bila je sa malo snjega, februar odmiče...
Sve naše priče na ljubav liče... umjetniče... u tvom ateljeu... od ruža... postelju snova tkaš...
Onaj pogled što dobrotom opija... ti imaš...
Pada kiša... kapi postaju tiše... jutro pored tebe na jagode miriše.
Gledam te... sunce ostavlja sjenu na tvome licu... čuvam te u srcu... sakrij se tamo gdje samo ti i ja znamo... u sobi za razgovore... kad usne progovore kroz poljupce...
Ako te nekad zabole sjećanja... ako ti se ćuti... samo pokucaj na vrata mog srca...
prođi kroz hodnike... ne boj se zime... samo izgovori rime... glasom pjesnika... dušom umjetnika...
Otvoriću ti vrata srca moga... ljubav je u tvome osmijehu... ljubav je u tvom pogledu...
Zagrliću sve tvoje tame... nasloniću ovu sanjivu glavu na tvoje rame...
Svjetlost uz treptaj svjeća dodirima se u sobu vrati... korake moje prati...
Crtam tvoj portret. Svaku crtu lica tvoga osjenčim olovkom.
Crtam tvoju dobrotu... u tim očima boje kestena, atmosfera je jesenja.
Idu linije po papiru skrivene sjete negdje u Svemiru.
Gledaš kroz prozor tražiš obzor... iz sobe se čuje glas dolazi sa radija javljaju da će mrazevi biti snjegovi u ovoj zimi... nasmiješ se krajičkom usne... ti si iz moje pjesme došao u san... sjećam se tada si nosio kišobran... a, bio je sunčan dan...
Zapazih te u trenu... i kako obično rječi kroz poglede krenu... tako smo ti i ja govorili pogledima na dvije strane ulice... duša je vodila... kompas je bio srce...
U stvarnosti... sjedio si za stolom sam...
Tvoje ruke su pisale po papiru stihove... znala sam da umiju da zagrle...da odvedu tamo gdje koraci nisu kročili... sreli su nam se pogledi... kao meteori u zvjezdanim odajama...
Budili su u nama... riječi dozvane sa usana... tragom naših pogleda...
Sunčeve zrake otkrivaju skrivene hodnike... kroz njih vodi me...
Pusti pjesmu... znaš koju... pruži mi ruke tvoje... nek zagrle ljubav u meni...
Putujemo kroz vrijeme kad nisi znao za mene... kad nisam znala za tebe...
Ali smo osjećali da se tražimo...
Tvoja duša je vodič... moje srce je kompas... pronašli smo puteve koji su vodili do nas.
Moja si tišina u galami ovog svijeta... moja radost u osami... moja si ljubav od pamtivjeka...
Tražile su ruke tvoje moje kroz pjesmu zapisanu na papiru...
Suze koje ne poteku... ko da ih obriše kad se ne vide a, u duši rijeka teče... rijeka ide.
Zaustavi se tamo negdje na skrivenom mjestu u duši, ako se brana sruši iz ta tvoja oka dva boje kestena niz lice krenula bi rijeka...
Od tog dana prošlo je nekoliko godina još u tebi ima tih rima.
Tih rima nekih meni dalekih a, dobro znanih dok ploviš ulicama neznanih vremena...
Tu sam za tebe kad ti od sjećanja duša zebe, kad vjetrovi vrate listove na drveće kao da se ništa promjenilo nije...a, tebe vrate u vrijeme prije, vrijeme prije nas.
Onda uzmem ruku tvoju ostavim na stolu portret tvog lika to je slika jednog romantika.
Vani idu dani kao po zabrani... zastanemo mi.
Pogledaš u moje oči...
Baš zato što ti je duša čarobna i kad te ne sluša, kad srce samo određuje, a, um naređuje.
Kad se sjećanja pojave u teatru spoje led i vatru a, led se u vodu pretvori, sve ti rane zatvori kad tišina poneku riječ progovori. Stajaću pored tebe... držaću te za ruku, neću te pustiti, ne idem... ostajem...
Ti posebni čovječe što jutro pretvori u veče... što noć zvijezdama prekrije i jednu pjesmu sakrije.
Ljepotom stihova me pokrije, poneku emociju otkrije... jer tvoje lice se tako ljepo smije, tvoj zagrljaj zaštiti. Putanju mjeseca pratiš, ona te vodi.
Kad me probudiš i gledamo sunce kako se sa novim jutrom rađa... poljubiš me u čelo... stihovi se sami pišu... jutra pored tebe na jagode mirišu...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
Pjesma: Ako znaš bilo što (cover)
https://www.youtube.com/watch?v=gBFuObYIyUQ
Primjedbe
Objavi komentar