Znam da ti znaš... i razumiješ...
U ovom trenutku negdje ste u svom kutku... čitate... sanjate... tražite... nalazite...
svakodnevica već znate...
Zamislite da ste ušli u priču koju pišem u redovima koji slijede... i da sve na trenutak zastane...
Da vidite kroz riječi slike... i da zaista stojite pred ljudima iz priče...
Ovo je jedna od priča koja se riječima piše... a, srcem čita...
Djevojka govori...
Čujem svijet koji u meni zove.... da pogledam kroz prozore.
Kad pogledam pustim da izađu na površinu skriveni ožiljci... pada kiša čuju se oluci.
U tom zvuku kapi otkrivam sebe u sebi... a, pričam tebi...
Spojena sam od nekih atoma... aksioma... i svih čuda iz udžbenika...
Ja sam ti istinski iskaz teorije... kad se moje lice nasmije...
Smijem se očima, lutam noćima... hodam na prstima... da ne budim usnule pjesme kažem ti mene niko voljeti ne smije...
Idu suze niz lice... okrećem stranice... nekoliko suza pronađe put i dotakne slova... slova ostanu na mjestu da stoje... osjete suze moje.
Ne pitaj kako spakujem u maramicu suze na mom licu... stavim ih u džep i tražim ljek.
Nekad zaspim pod vedrim nebom i hladno bude... zagrlim drage ljude, osjetim toplinu... a, u sebi nosim zimu... uvukla se pod kožu... Blijede ožiljci izvana, a, u meni svi spojeni...
Kad dodirneš nit konca razdvoje se šavovi... i boli... duboko u dušu ta bol prodire... i ne mogu nigdje samo se ućutim... dok ne prođe... a, proći će... ići ću dalje... ne odustajem...
Ustanem... nekad nije lako... pitam sebe a, odgovor nakon pitanja izgovorim... tu sam da živim ne da se borim... Padnem i novu ranu zabilježi moja koža...nježna je ona za još jednu liniju... a, ta nježnost očvrsnula... pa se opire novom ožiljku... čak i kad ostane na mojoj nježnoj koži... ljubav je ta koja se nadom množi...
Sve što želiš je da neko čuje tišinu koja u tebi odjekuje... a, ljudi ne vide...njima se ne ide tim trnovitim stazama... što bi išli... što bi ti kao čovjek, čovjeku prišli?
Ipak nađe se dobra duša... pomogne i sasluša... kao što se nađosmo mi na ovoj raskrsnici... u ovoj ulici... na ovoj klupi...
Pod ovim nebom s ' potrebom da ljudsku riječ podjelimo.
Ne, nismo ovdje da nekom suze na lice stavimo... da tražimo sažaljenje... ne, ovdje smo da našim tragovima... otkrijemo nešto ljudima... da postoje ljudi poput nas...
Znam da me ti dobro čuješ i da sve razumiješ...
Mladić govori...
Ovo mjesto gdje me vidiš to mi je večeras dom... živim po svom... nisam ti ja nešto drugačiji od drugih ljudi.
Ova odjeća koju nosim i nekoliko sjedih u mojoj kosi.. svjedoče o tome da nisu mogli da me slome...
Ni glad... ni to što nemam krova, ni jastuk pa da sanjam neke od snova...
Da bar u tim snovima stvarnost nešto svoje ima.
Imam kartu kupljenu... već se pohabala od čekanja da odlučim kad ću krenuti iz ovog grada...
Važi do kraja godine... i kažem živote vodi me ti... kad sam sebe ne mogu voditi.
Vodi me što dalje... iako sve sa mnom putuje... ovdje ne ostaje...
Njen lik iz mog uma ne nestaje... ona nije pored mene... ali, u meni zauvijek traje...
Znaš neka je... neka je da me sjeti... da sam znao voljeti...
Kažem sebi dosta je... ali ne, ne ide moje srce od nje...
Čujem... oluje... vidim nju kako kofere pakuje... u meni sve vjeruje... ona je srušila sve i otišla je...
Dođem ovdje noću i sve hoću da joj kažem... ali čemu i kad joj kažem da je volim.
Možda bi tamo gdje se nalazi čula...
Nije ona pored mene tada me u oči gledala nije... samo je otišla.
Znala je ona o meni svaki djelić duše moje... ona je skupljala svojim rukama polomljene djelove i sastavila me... sad znam da me sastavila kako bi znala gdje se ti djelovi tačno nalaze.
Lomila je u meni svaki dio sastavljeni.
Tačno po onom redosljedu kako me je sastavila tako me i ostavila.
Razumijem njen odlazak... ali to što me u oči nije pogledala... to mi govori da bar jedan dio slomljeni u meni voli.
Znaš zašto je otišla... otišla je... jer su je moje rane boljele... a, nije ih osjetila... nije ih cjelivala...
Sad znam da se pored mene skrivala od ljudi... od sebe same.
Pustio sam je... pustio da ode... nije tu više ništa bilo za reći... sad znam da je ljubav bila samo u ovom mom ludom srcu.
Ludom kad ti kažem... a, ja znaš onako ponosno govorim kako je više ne volim... zaboravio sam je... a, pričam upravo tebi o njoj.
Nije razumjela da osim ovih izrađenih ruku koje nježno umiju zagrliti (iako su žuljevi otvrdnuli) nemam zidove vezane krovom... što se zovu domom...
Beskućnik sam... stanar vedrog neba... nekad bez vode i hljeba...
Išao bih za nju gdje god treba... nosio bih je preko uzburkalih rijeka da je samo imala hrabrosti da me čeka... da je imala ljubavi da se sa mnom zajedno bori... Zajedno da sagradimo naš dom... ne, ona je htjela djela... da nosim odjela... a, ja tog trena to nisam mogao... snagu sam smogao... radio sam na dnevnice... kad bi došao kući od prašine se nije vidjelo moje lice...
Ruke su me boljele... onako bolne nju su i dalje voljele...
Gledao sam u nju kao u vilu... ta njena ljepota... bila je dah mog života... kako sam se lažnom nadom oblačio u ušuškane snove... pa me njeno zbogom iz tih snova probudilo i bez odjela od sna ostavilo.
Ranilo me to... ranilo me neznana djevojko što ništa manje a, ni tanje ožiljke od mene nemaš.
Znam ja da ti znaš kako se osjećam...
Dijete govori...
Još sam mali da razumijem odrasle stvari... a, odrastao sam prije jer me niko želio nije...
Nisam tražio da se rodim... a, rodio sam se...
Slušam vas velike kako o životu govorite...
Svaku riječ u snagu pretvorite... dijete pred sobom vidite... i kažete šta ono zna...
Nisu važne godine kad život ostavi tragove... pa odrasteš iako si mali...
Ne znam ko su roditelji moji... negdje ovim svijetom korake ostavljaju... bez mene svoje životu nastavljaju...
A, ja sam tu... Gradim nadu u ovom (za dijete) velikom gradu...
Nadu da će se pojaviti da me uzmu za ruke... i odvedu iz ovih snova gdje sam idem ulicama... pa da me odvedu u naš dom... Sanjao sam o tom... Tako je u srcu dječijom...
Ili da ćemo se jednom sresti... možda me vide u novinama kad budem porastao... kako sam učeni čovjek postao. O svemu sam tom maštao...
Znate kako dječija mašta umije da putuje...
Još sam mali da razumijem roditelje moje... a, eto pitam se ponekad da li me vole...
Da li kad uveče legnu u svoje tople domove... znaju nešto o mojim snovima... o djetetu svome...
Živim u domu za djecu... imam drugove... idem u školu... neki to pravim domom zovu.
Znate... naše priče su noćas vezane za sva vremena... pored jedne klupe stoje dijete... muškarac i žena... neko kao da zna... da svako od nas ima svoje suze... pa ih Svemir na dlanove uze... pomješa ih i pretvori u čestice prašine prosu ih po nama... pa nam put pokazuje... da se sretnu oni koji znaju dobrotu da prepoznaju... možda se baš ovdje priče sastaju... možda ovdje čuda nastaju.
Dijete pruži jednu ruku mladiću, drugu djevojci... dlanove spojiše... tako u priči piše...
Znam da vas dvoje razumijete... reče dječak...
Njih dvoje su se pogledali oči, u oči... a, onda su pogledali malo dijete... kao da ga je neko poslao... da njihove priče spoji... da ožiljke zalječi... da nadu u ljubav vrati... kao da je neko znao da će njih troje jednog dana porodica postati...
Zaista tamo negdje ova priča postoji... i kad sreća sakrije svoje tragove... jednom je pronađete... jednom vas pronađe...
Čitate i vidite slike koje naslikah riječima... svi imaju priče u očima... baš svi...
Oko nas... postoje ljudi koje jutrom tišina probudi... i stave na rane zavoje svoje... ostanu bez doma i ljubavi... a znaju voljeti... djeca koja su ostavljena... a, trebaju biti voljena i sigurna... jer, sutra djeca su naš svijet... Izlazite polako iz priče... opet ste tamo u vašem kutku i vašem svijetu... pružite ruku djetetu... pružite ruku čovjeku... vjerujem da će priča ova od riječi i slova... nekome sreću donijeti... nekom pomoći... vjerujem svakog jutra, dana i noći...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji i čitaoci...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
Pjesma: Da sam ja netko
Ova pjesma ima emociju koja prati zapisane riječi...
https://www.youtube.com/watch?v=5krDgRcmyFM
svakodnevica već znate...
Zamislite da ste ušli u priču koju pišem u redovima koji slijede... i da sve na trenutak zastane...
Da vidite kroz riječi slike... i da zaista stojite pred ljudima iz priče...
Ovo je jedna od priča koja se riječima piše... a, srcem čita...
Djevojka govori...
Čujem svijet koji u meni zove.... da pogledam kroz prozore.
Kad pogledam pustim da izađu na površinu skriveni ožiljci... pada kiša čuju se oluci.
U tom zvuku kapi otkrivam sebe u sebi... a, pričam tebi...
Spojena sam od nekih atoma... aksioma... i svih čuda iz udžbenika...
Ja sam ti istinski iskaz teorije... kad se moje lice nasmije...
Smijem se očima, lutam noćima... hodam na prstima... da ne budim usnule pjesme kažem ti mene niko voljeti ne smije...
Idu suze niz lice... okrećem stranice... nekoliko suza pronađe put i dotakne slova... slova ostanu na mjestu da stoje... osjete suze moje.
Ne pitaj kako spakujem u maramicu suze na mom licu... stavim ih u džep i tražim ljek.
Nekad zaspim pod vedrim nebom i hladno bude... zagrlim drage ljude, osjetim toplinu... a, u sebi nosim zimu... uvukla se pod kožu... Blijede ožiljci izvana, a, u meni svi spojeni...
Kad dodirneš nit konca razdvoje se šavovi... i boli... duboko u dušu ta bol prodire... i ne mogu nigdje samo se ućutim... dok ne prođe... a, proći će... ići ću dalje... ne odustajem...
Ustanem... nekad nije lako... pitam sebe a, odgovor nakon pitanja izgovorim... tu sam da živim ne da se borim... Padnem i novu ranu zabilježi moja koža...nježna je ona za još jednu liniju... a, ta nježnost očvrsnula... pa se opire novom ožiljku... čak i kad ostane na mojoj nježnoj koži... ljubav je ta koja se nadom množi...
Sve što želiš je da neko čuje tišinu koja u tebi odjekuje... a, ljudi ne vide...njima se ne ide tim trnovitim stazama... što bi išli... što bi ti kao čovjek, čovjeku prišli?
Ipak nađe se dobra duša... pomogne i sasluša... kao što se nađosmo mi na ovoj raskrsnici... u ovoj ulici... na ovoj klupi...
Pod ovim nebom s ' potrebom da ljudsku riječ podjelimo.
Ne, nismo ovdje da nekom suze na lice stavimo... da tražimo sažaljenje... ne, ovdje smo da našim tragovima... otkrijemo nešto ljudima... da postoje ljudi poput nas...
Znam da me ti dobro čuješ i da sve razumiješ...
Mladić govori...
Ovo mjesto gdje me vidiš to mi je večeras dom... živim po svom... nisam ti ja nešto drugačiji od drugih ljudi.
Ova odjeća koju nosim i nekoliko sjedih u mojoj kosi.. svjedoče o tome da nisu mogli da me slome...
Ni glad... ni to što nemam krova, ni jastuk pa da sanjam neke od snova...
Da bar u tim snovima stvarnost nešto svoje ima.
Imam kartu kupljenu... već se pohabala od čekanja da odlučim kad ću krenuti iz ovog grada...
Važi do kraja godine... i kažem živote vodi me ti... kad sam sebe ne mogu voditi.
Vodi me što dalje... iako sve sa mnom putuje... ovdje ne ostaje...
Njen lik iz mog uma ne nestaje... ona nije pored mene... ali, u meni zauvijek traje...
Znaš neka je... neka je da me sjeti... da sam znao voljeti...
Kažem sebi dosta je... ali ne, ne ide moje srce od nje...
Čujem... oluje... vidim nju kako kofere pakuje... u meni sve vjeruje... ona je srušila sve i otišla je...
Dođem ovdje noću i sve hoću da joj kažem... ali čemu i kad joj kažem da je volim.
Možda bi tamo gdje se nalazi čula...
Nije ona pored mene tada me u oči gledala nije... samo je otišla.
Znala je ona o meni svaki djelić duše moje... ona je skupljala svojim rukama polomljene djelove i sastavila me... sad znam da me sastavila kako bi znala gdje se ti djelovi tačno nalaze.
Lomila je u meni svaki dio sastavljeni.
Tačno po onom redosljedu kako me je sastavila tako me i ostavila.
Razumijem njen odlazak... ali to što me u oči nije pogledala... to mi govori da bar jedan dio slomljeni u meni voli.
Znaš zašto je otišla... otišla je... jer su je moje rane boljele... a, nije ih osjetila... nije ih cjelivala...
Sad znam da se pored mene skrivala od ljudi... od sebe same.
Pustio sam je... pustio da ode... nije tu više ništa bilo za reći... sad znam da je ljubav bila samo u ovom mom ludom srcu.
Ludom kad ti kažem... a, ja znaš onako ponosno govorim kako je više ne volim... zaboravio sam je... a, pričam upravo tebi o njoj.
Nije razumjela da osim ovih izrađenih ruku koje nježno umiju zagrliti (iako su žuljevi otvrdnuli) nemam zidove vezane krovom... što se zovu domom...
Beskućnik sam... stanar vedrog neba... nekad bez vode i hljeba...
Išao bih za nju gdje god treba... nosio bih je preko uzburkalih rijeka da je samo imala hrabrosti da me čeka... da je imala ljubavi da se sa mnom zajedno bori... Zajedno da sagradimo naš dom... ne, ona je htjela djela... da nosim odjela... a, ja tog trena to nisam mogao... snagu sam smogao... radio sam na dnevnice... kad bi došao kući od prašine se nije vidjelo moje lice...
Ruke su me boljele... onako bolne nju su i dalje voljele...
Gledao sam u nju kao u vilu... ta njena ljepota... bila je dah mog života... kako sam se lažnom nadom oblačio u ušuškane snove... pa me njeno zbogom iz tih snova probudilo i bez odjela od sna ostavilo.
Ranilo me to... ranilo me neznana djevojko što ništa manje a, ni tanje ožiljke od mene nemaš.
Znam ja da ti znaš kako se osjećam...
Dijete govori...
Još sam mali da razumijem odrasle stvari... a, odrastao sam prije jer me niko želio nije...
Nisam tražio da se rodim... a, rodio sam se...
Slušam vas velike kako o životu govorite...
Svaku riječ u snagu pretvorite... dijete pred sobom vidite... i kažete šta ono zna...
Nisu važne godine kad život ostavi tragove... pa odrasteš iako si mali...
Ne znam ko su roditelji moji... negdje ovim svijetom korake ostavljaju... bez mene svoje životu nastavljaju...
A, ja sam tu... Gradim nadu u ovom (za dijete) velikom gradu...
Nadu da će se pojaviti da me uzmu za ruke... i odvedu iz ovih snova gdje sam idem ulicama... pa da me odvedu u naš dom... Sanjao sam o tom... Tako je u srcu dječijom...
Ili da ćemo se jednom sresti... možda me vide u novinama kad budem porastao... kako sam učeni čovjek postao. O svemu sam tom maštao...
Znate kako dječija mašta umije da putuje...
Još sam mali da razumijem roditelje moje... a, eto pitam se ponekad da li me vole...
Da li kad uveče legnu u svoje tople domove... znaju nešto o mojim snovima... o djetetu svome...
Živim u domu za djecu... imam drugove... idem u školu... neki to pravim domom zovu.
Znate... naše priče su noćas vezane za sva vremena... pored jedne klupe stoje dijete... muškarac i žena... neko kao da zna... da svako od nas ima svoje suze... pa ih Svemir na dlanove uze... pomješa ih i pretvori u čestice prašine prosu ih po nama... pa nam put pokazuje... da se sretnu oni koji znaju dobrotu da prepoznaju... možda se baš ovdje priče sastaju... možda ovdje čuda nastaju.
Dijete pruži jednu ruku mladiću, drugu djevojci... dlanove spojiše... tako u priči piše...
Znam da vas dvoje razumijete... reče dječak...
Njih dvoje su se pogledali oči, u oči... a, onda su pogledali malo dijete... kao da ga je neko poslao... da njihove priče spoji... da ožiljke zalječi... da nadu u ljubav vrati... kao da je neko znao da će njih troje jednog dana porodica postati...
Zaista tamo negdje ova priča postoji... i kad sreća sakrije svoje tragove... jednom je pronađete... jednom vas pronađe...
Čitate i vidite slike koje naslikah riječima... svi imaju priče u očima... baš svi...
Oko nas... postoje ljudi koje jutrom tišina probudi... i stave na rane zavoje svoje... ostanu bez doma i ljubavi... a znaju voljeti... djeca koja su ostavljena... a, trebaju biti voljena i sigurna... jer, sutra djeca su naš svijet... Izlazite polako iz priče... opet ste tamo u vašem kutku i vašem svijetu... pružite ruku djetetu... pružite ruku čovjeku... vjerujem da će priča ova od riječi i slova... nekome sreću donijeti... nekom pomoći... vjerujem svakog jutra, dana i noći...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji i čitaoci...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
Pjesma: Da sam ja netko
Ova pjesma ima emociju koja prati zapisane riječi...
https://www.youtube.com/watch?v=5krDgRcmyFM
Primjedbe
Objavi komentar