Rekli su da... a, ja kažem da sanjam i čudima svijet bojim

U cipelama što se pertlama vežu.... idem.
Ne pitaj me za dugmad na kaputu... za šešir gdje mašta sniva... probudi je olovka na listu papira.
Ne pitaj za kapi na dlanovima... to sam jutarnju rosu skupila...
Nestašni pramenovi kose plešu...
U torbi spojenoj od starih tkanina... vinil ploče...
Vrte se u obrtajima pjesme...  bilježim zvuk... naslonim glavu na jastuk teče... veče...
Igla na gramofonu šalje signale... svaka pjesma duže traje...
Vrte se pjesme u krugove...
Sjene plešu na taktove muzike... riječi govore ruke.
Rekli su da čuda ne postoje.
Rekli su da boje ne mogu da oboje.
Rekli su da ne sanjam snove.
A ja kažem da sanjam i čudima svijet bojim.
Toliko toga su rekli...sve sam zapisala... čak i pročitala...
Onda sam vjetrovima listove poslala... te riječi ne mogu da stanuju kod sanjara.
O meni... šta da ti kažem...
Još uvijek volim kocke da slažem...
Znaš one kocke što ih u djetinjstvu dobijemo spakovane u kutiji... pa izradimo konstrukciju...
da li po slici ili po navici...
U torbi imam pregršt poštanskih markica... ne znam da li ih skupljam ili iste zaljepim na koverte pa gdje požele one odlete...
Svaka od koverti ima ispisan list papira... to piše ona mašta skrivena ispod šešira...
Naučiš kad odlučiš... a, kad odlučiš onda uzmeš cipele obuješ ih dobro svežeš pertle i znaš da u sebi imaš... imaš onaj žar... rekao mi je klobučar... kad mi je poklonio šešir koji maštu čuva.
Koliko god da su hladni zidovi oko mene... u meni je toplina...
Koliko god da vjeruju da će slomiti snagu... u meni ona još jača postaje...
Koliko god da žele sanjare pretvoriti u realne likove... toliko u meni buntovnost sve više opstaje...
Prije nekoliko noći izašli smo izvan naših zidova... imaš šta i vidjeti... puste snove...
Čuju se zvukovi... čuju se ljudi... vode se razgovori...
Kad to čuje moj gramofon se sam postavi... a vinil ploče iz torbe iskoče...
Ne... nije to više ono mjesto gdje je smijeh bio melodija... ne ovo sad je film po njihovoj režiji...
Teoretski je izmišljeno ono što ljudi danas žive...
Kad dotakneš rukama predmete kao da si dotaknuo stvarnost... a, stvarnost ne može biti...
Stvarnost je iza postavljenih zidova... iza glasova koje zamišljenim likovima govore.
Ovo mjesto je fikcija... fantazijska igra uloga.
Mi smo igrači... dobijemo zamišljene likove i riječima sa naših usana oni se kreću kroz izmišljeni svijet.
Pričam im priču koja se odigrava i sve sam spoljašne uloge koje će igrači danas sresti...
Oni misle da vjerujem u ovu postavku... da su me uvjerili da je ovo stvaran svijet.
Ali nisu...
Zato pišem svoje scenarije... ne igram uloge po njihovim tekstovima...
Dođi... i prođi kroz ovu priču.
Na podlozi mješam boje... te boje svijet oboje.
Sve ovo što vidiš... to su ti makete... izrađene scenografije.
Ono što je njima strano a, meni znano je to da... kartu u džepu mašta i ja imamo.
Ne znaju da mogu sve njihove redove obrisati... i nove dopisati.
Vidiš listove na njima su ispisani redovi... čitaj i zaigraj...
Gdje živim...
U petoj dimenziji... iza jednog mosta...  dvije planine... jednog kutka tišine... i dvije do tri čaše razgovora... gdje čuješ u školjci šum mora... i gdje osjetiš eho vjetrova...
Tu bi negdje otprilike moja adresa bila... da mislim da je to, to... i da ništa nisam izostavila.
Dimenzija ljubavi... gdje živiš od srca... tamo imaš toliko stanica...  vidiš nasmijana lica...
Ne kažem da ljudi nisu nekad odsutni... da suze ne poznaju... ali, tamo ljudi jedni druge više čuvaju...
Ne odu a, da razlog ne kažu... ne skrivaju ljubav u sebi... već je otvoreno kažu i pokažu...
Kad pomisliš na nešto to se i pojavi...
Vrijeme je drugačije... kao da se sve dešava u istom trenutku.
Sve ljude koji se pojavljuju u priči to ti ja na njih ličim... ali nisam to ja... čitam samo njihove dijaloge i monologe...
U ovoj igri... igraču ti si važan... od tebe zavisi kako ćeš igru odigrati.
Ali pazi i njihove uloge dio su tvoga puta.
U pravu si ulogu imaju i ova dugmad mog kaputa... sve je važno u svakoj rečenici zagonetke postanu odgonetke... samo dobro prati ispisane retke...
Izvuci iz torbe jednu vinil ploču... odaberi pjesmu po namjeri srca...  stavi je na gramofon... u toj pjesmi otkrićeš poruku... Pamti likove koji se na putu pojave...  prati zamišljenog lika... do one kuće neobičnog oblika... čekaće te u tri dimenzije nacrtana slika.
Sliku u jednu dimenziju spoji i oboji... neka te vode osjećaji tvoji...
Pazi... ti još ne znaš da li išta postoji... što vide tvoje oči... što prolaze koraci tvoji...
Uđi u kuću... vidiš prozor... otvori ga.
Za stolom sjede ljudi... pridruži se.
Sad je negdje oko 17h po našem vremenu... kod njih vrijeme ne postoji.
Dok sjediš prati njihove pokrete, poglede... čitaj misli... jedan od tih ljudi ti si...
Prepoznaješ li svoj lik iza maske koju su ti stavili... da sat zvoni  tačno u 17h oni su navili.
Kad zvono na satu zazvoni otkrij lika... skriva se u slici koju držiš u ruci...
Da... to si ti... čovjek na čelu stola...
Čestitam otkrio si zagonetku... ideš u sljedeću dimenziju...
Zatvori prozor... izađi iz kuće i poželi nešto nemoguće... da te potraži moguće.
Čitaj retke koji su napisani... neka tvoj glas vodi zamišljenog lika kroz fantastičnu postavku...
Ne pitaj se šta slijedi u nastavku... jer, samo ti... nastavak možeš napisati...
Izbroji do 55 i vratićeš se u svoj stvarni svijet.
Kad se tvoje biće vrati... ti ćeš znati kako svoju igru igrati...
I da stvarna sam ti ja... ni vila... ni napisani lik... nisam ni putnik... ali, sasvim sigurno sam sanjar i buntovnik.
Kad se upitaš da li čuda postoje i da li mogu da se oboje... vjeruj da postoje i da se boje kistovima sanjara... a, sanjar vrata svih dimenzija srcem i dušom otvara.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash