Škrinja, švelja i špajz

Čudno je... mada i nije čudno da dolazim iz jednog svijeta gdje mašta šeta vođena rukom pisca na papiru... Kad me čovjek vidi rekao bi da sam jedna sasvim obična djevojka. Međutim... to baš tako i nije... Oko glave nosim neku čudnu maramu pretvorenu u mašnu i preko ramena veliku tašnu... Buntovna i mirna dvije osobine koje nemaju zajedničke osovine... Ne živim u kući kao ostali ljudi... ne spavam na krevetu, već na drvetu... Pokrije me zvijezdana prašina, a jastuk ispleten od paukove mreže... ne pitajte ništa o, održavanju ravnoteže... To drvo gdje spavam ima nekoliko podstanara... Sve redom ptice... ponekad, ali samo ponekad dođu i vjeverice... To su moji satovi i prijatelji... budi me cvrkut ptica, osmijeh je moja stanica... Volim šetnje do dugo u noć i sve te ispisane stranice zajedno sa čitaocima iznova proći... Ima ih tačno 325... pisac još razmišlja da li nastavke da piše... nekad mu iz knjige šapnem da nastanu knjige nove i baš u tom trenutku neko ga na telefon pozo

Poslaću ti papir i pero da putuju vozom za Sarajevo... Ti poneki red napiši pa mi poštom pismo vrati... Na tvojoj i mojoj strani jastuka isti su sati... Je li već postalo hladno, sad je vrijeme kad se ozebe, ugrije li te ono naše ćebe... sad kad nisam pored tebe. Lutaš li bez razloga... a s' razlogom... Vidjela sam pred izlogom  gitaru... podsjetila me na tebe... na tvoje ruke kako sviraju... te žice sjećanja u dušu diraju i vrate u... novembar na pragu decembra... u dugom kaputu idem ulicama Sarajeva... te noći kad sam te srela... kad sam vidjela dva oka zelena. Imao si ulaznice za kino, tekli su sati u tvojim rukama bila je knjiga mudrosti pitao si me često: Hoćeš li odrasti, ili ćeš dijete ostati? I kao da se zavrte krugovi nekih nadanja... javili su da večeras neće biti padavina... pročitah u dnevnim novinama... a šta one o noćima znaju gledamo kako upravo prve pahulje po nama padaju. Ne zaledi trenutak u vremenu, samo pusti neka traje... Zima novembar na pragu dec

Pišem ti pismo... da tebi osobi koja će to pismo pronaći. Čitaćeš riječi, izvajati moj lik, a nećeš me znati. Vidiš, ti si meni poznat. Ništa te neću pitati, jer znam da ne voliš pitanja, a i da te pitam kako bih mogla znati odgovore. Jer, nema adrese na koju možeš pisati to nisam naglasila u pismu. Upravo dok pišem, smijem se... jer već vidim tvoje lice koje začuđeno čita ispisane riječi i gotovo da si na rubu odluke da odložiš pismo i odeš niz stepenice. Lift tada neće raditi, a, ti ne voliš zatvorene prostore sa ponekim urezanim potpisom slučajnih putnika. O da, da ne zaboravim u zgradi br. 57. večeras neće biti struje. Djevojka i mladić koji šetaju ulicom će se zagrliti u 23.00h, onda će on iz džepa izvaditi jednu kutijicu... i ne, nije to što misliš. Neće je zaprositi... Pokloniće joj jedan ključ... Ne od stana... zaplele su se tvoje i moje misli... To je ključ od jedne male radnje... ona ima želju da otvori prodavnicu knjiga. Sviđa mi se što ima romantike u tebi. A n

Kako si znao gdje se nalazim? To rijetko ko zna. Jer ja sam djevojka iza prozora... vidljiva, a nedodirljiva iza stakla. Kažu za mene... Ne može je ništa povrijediti i kad vidiš da joj idu suze niz lice tada je najjača... A ne znaju oni da sam toliko puta izvukla hrabrost iz džepa, iz srca, i rekla mogu ja to. Ovo oko mene je složena kutija gdje se od zidove odbija svaka izgovorena riječ i vraća se istim putem ka meni. Bumerang... bumerang smo nekad sami sebi. Tu, baš tu gdje stojiš, bila je stolica. Sjedila bih po noći i gledala kroz prozor. Onda sam stolicu sklonila što dalje od prozora. Kao da zatvaram svaki izlaz ka svijetu i ljudima. Ako ne znaju za mene, ne mogu me povrijediti. Pored mene spakovane stvari, jer svaku večer želim otići iz ove pustinje... a ipak ostanem. Gdje da krenem, reci mi... vidiš li ti šta je vani... srušeni dani. Ovdje sam gotovo godinu dana, zaokružujem ih na kalendaru. Sve više krugova, sve manje brojeva za zaokružiti. A sve više poruka k