Bila je to zima za nas dvoje
Poslaću ti papir i pero da putuju vozom za Sarajevo...
Ti poneki red napiši pa mi poštom pismo vrati...
Na tvojoj i mojoj strani jastuka isti su sati...
Je li već postalo hladno, sad je vrijeme kad se ozebe, ugrije li te ono naše ćebe...
sad kad nisam pored tebe.
Lutaš li bez razloga... a s' razlogom...
Vidjela sam pred izlogom gitaru... podsjetila me na tebe... na tvoje ruke kako sviraju...
te žice sjećanja u dušu diraju i vrate u... novembar na pragu decembra... u dugom kaputu idem ulicama Sarajeva... te noći kad sam te srela... kad sam vidjela dva oka zelena.
Imao si ulaznice za kino, tekli su sati u tvojim rukama bila je knjiga mudrosti pitao si me često:
Hoćeš li odrasti, ili ćeš dijete ostati?
I kao da se zavrte krugovi nekih nadanja... javili su da večeras neće biti padavina... pročitah u dnevnim novinama... a šta one o noćima znaju gledamo kako upravo prve pahulje po nama padaju.
Ne zaledi trenutak u vremenu, samo pusti neka traje...
Zima novembar na pragu decembra...ti si još uvijek onaj koji pjesme pjeva.
Uzmeš me za ruke i otputujemo put Sarajeva svake godine u isto vrijeme.
Cijeli grad spava ti i ja prvi putnici tramvaja. U isto vrijeme kreće, kao i te 2003.
Čuvam tu kartu iz tramvaja gdje se sjećanje sa sadašnjim trenutkom spaja.
Čujem pjesmu koja nas je pratila kroz sve stanice tamo do Miljacke.
Na toj stanici mi bi izašli i šetali. Pravili bi krugove, sreli tvoje drugove.
Gledali bi Jahorinu pod snijegom, a mi bi bili na Baščaršiji, kod čuvene česme gdje su golubovi.
Tu bi zastali pa ih nahranili i svaki dio grada gledali...
Ruke bi nam bile u rukavicama, pored nas bi prolazila djeca na saonicama.
Padao je snijeg, sjećaš se... naše stope bi ostavile tragove.
Pala je noć bilo je hladno... tramvaji su prolazili.
Ti si izvadio gitaru iz futrole, svirao i pjevao pjesmu koju si napisao.
Zastali bi ljudi i slušali, ostavili poneku kovanicu, za još jednu vožnju tramvajem, za još jednu stanicu.
Nisu znali da smo za njih svirali.
Izdvojim svaki dio te novembarske noći na pragu decembra i hladne zime.
Tako poželim da te zagrlim tamo u Sarajevu gdje smo se upoznali.
Idu tramvaji i pogledam negdje među putnicima si još uvijek ti, tu si...
Zamišljen gledaš kroz prozor, pišeš po prozoru dio neke pjesme...
Otvaraš knjigu i čitaš stranice, a ne čitaš jer znaš šta piše...
U ovo doba sve spremiš u kutiju i ledom prekriješ.
Ne želiš da se sjećaš jer, onda (jednako kao i zimu ) pod prstima ljubav osjećaš.
Ne mogu osjećaji da se skriju i postanu nevidljivi... voze tramvaji... ljubavi.
Čujem tvoje korake, nebo kroz oblake šalje snjegove.
Idemo ka još jednoj zimi... izvini nisam u kaputu iz te 2003... nije da srce neće da osjeti trenutke sreće... ono bi sad bilo tu u tvome zagrljaju...
Nije da odlazim od onog čemu se uvijek vratim... ti znaš zašto je to tako...
Ti znaš da volim te ja...
Znam ja da ti putuješ često, mjenjaš adresu i mjesto...
Nekako pokidamo niti baš kad ih treba sastaviti...
Sarajevo našu priču zna pa vrati satove tačno onoliko koliko treba otope se sante leda...i jedna djevojka opet te u oči s' ljubavlju gleda. Kao da noći te nismo otišli svako svojom stranom ulice... obrisale su godine snježne tragove... ali pamte se naša lica...osjete se naša srca...
Vremeplovi... samo zastani kraj telefonske govornice izgovori moje ime i zazvoniće telefon, podigni slušalicu i čućeš moj glas... za sve godine iza nas...
Za svaku suzu na jastuku snova... prolazi i godina ova...
Zagrliš me snijeg pada, opet smo u tramvaju i na ulicama Sarajeva grada.
Taj tvoj zamišljeni pogled kad sviraš gitaru... preko stare majice košulja od pamuka... dotakne žice nježno ruka i sve dobije neki smisao... tu pjesmu koju sviraš znam da si je davno napisao...
U trenu kad su tuge lomile noći... u nekoj poznatoj samoći kad se spuste noćni, sati a misli zaigraju svoj ples... dok pada snijeg...
U noći svijetle samo tvoje oči... tako nađem put do tebe u zavejanim ulicama tvoga grada... vidiš opet snijeg pada...
Idemo ka novembru na pragu decembra samo što više niije 2003. godina...
Da kažem ti slovima tvog imena... da pokažem ti očima ili pahuljama sa dlana... sve što osjećamo to je u nama... još od one noći... neko je znao da ćemo u isto vrijeme ulicom proći...
I kad nismo u Sarajevu toga dana mi ipak ostavljamo tragove kao i one godine niz ulice bila je to i ostala posebna zima za nas dvoje, dvije lutalice.
Kad se proljeće, ljeto i jesen u jedno spoje bila je to zima za nas dvoje...
Koliko god da vremena proteče ostaje uvijek ono veče kad smo se sreli... i pahulje kad ugledaš ti ćeš kao i ja da znaš kojim putem krenuti treba... kupi kartu i sjedi na prvi voz umjesto papira i pera izvadi gitaru iz futrole i odsviraj osjećaje svoje... ja ću ih čuti i doći ću znaj...
Stajuću pred tobom i Sarajevom sa starim koferom i baš u onom kaputu na koji padaće snijeg... reći ću slova imena tvog dušu će da ti ugrije toplina zagrljaja mog...
Sviraćemo za sve koji Sarajevom prolaze... i čekaćemo tramvaje s' jednom kartom vozićemo se cijeli dan... da su tvoja i moja duše jedno to od onog trenutka znam...
U sjećanju te čuvam, čuvam te sad tu u ovom vremenu... novembar na pragu decembra 2003. ka novembru, na pragu decembra 2018...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Ti poneki red napiši pa mi poštom pismo vrati...
Na tvojoj i mojoj strani jastuka isti su sati...
Je li već postalo hladno, sad je vrijeme kad se ozebe, ugrije li te ono naše ćebe...
sad kad nisam pored tebe.
Lutaš li bez razloga... a s' razlogom...
Vidjela sam pred izlogom gitaru... podsjetila me na tebe... na tvoje ruke kako sviraju...
te žice sjećanja u dušu diraju i vrate u... novembar na pragu decembra... u dugom kaputu idem ulicama Sarajeva... te noći kad sam te srela... kad sam vidjela dva oka zelena.
Imao si ulaznice za kino, tekli su sati u tvojim rukama bila je knjiga mudrosti pitao si me često:
Hoćeš li odrasti, ili ćeš dijete ostati?
I kao da se zavrte krugovi nekih nadanja... javili su da večeras neće biti padavina... pročitah u dnevnim novinama... a šta one o noćima znaju gledamo kako upravo prve pahulje po nama padaju.
Ne zaledi trenutak u vremenu, samo pusti neka traje...
Zima novembar na pragu decembra...ti si još uvijek onaj koji pjesme pjeva.
Uzmeš me za ruke i otputujemo put Sarajeva svake godine u isto vrijeme.
Cijeli grad spava ti i ja prvi putnici tramvaja. U isto vrijeme kreće, kao i te 2003.
Čuvam tu kartu iz tramvaja gdje se sjećanje sa sadašnjim trenutkom spaja.
Čujem pjesmu koja nas je pratila kroz sve stanice tamo do Miljacke.
Na toj stanici mi bi izašli i šetali. Pravili bi krugove, sreli tvoje drugove.
Gledali bi Jahorinu pod snijegom, a mi bi bili na Baščaršiji, kod čuvene česme gdje su golubovi.
Tu bi zastali pa ih nahranili i svaki dio grada gledali...
Ruke bi nam bile u rukavicama, pored nas bi prolazila djeca na saonicama.
Padao je snijeg, sjećaš se... naše stope bi ostavile tragove.
Pala je noć bilo je hladno... tramvaji su prolazili.
Ti si izvadio gitaru iz futrole, svirao i pjevao pjesmu koju si napisao.
Zastali bi ljudi i slušali, ostavili poneku kovanicu, za još jednu vožnju tramvajem, za još jednu stanicu.
Nisu znali da smo za njih svirali.
Izdvojim svaki dio te novembarske noći na pragu decembra i hladne zime.
Tako poželim da te zagrlim tamo u Sarajevu gdje smo se upoznali.
Idu tramvaji i pogledam negdje među putnicima si još uvijek ti, tu si...
Zamišljen gledaš kroz prozor, pišeš po prozoru dio neke pjesme...
Otvaraš knjigu i čitaš stranice, a ne čitaš jer znaš šta piše...
U ovo doba sve spremiš u kutiju i ledom prekriješ.
Ne želiš da se sjećaš jer, onda (jednako kao i zimu ) pod prstima ljubav osjećaš.
Ne mogu osjećaji da se skriju i postanu nevidljivi... voze tramvaji... ljubavi.
Čujem tvoje korake, nebo kroz oblake šalje snjegove.
Idemo ka još jednoj zimi... izvini nisam u kaputu iz te 2003... nije da srce neće da osjeti trenutke sreće... ono bi sad bilo tu u tvome zagrljaju...
Nije da odlazim od onog čemu se uvijek vratim... ti znaš zašto je to tako...
Ti znaš da volim te ja...
Znam ja da ti putuješ često, mjenjaš adresu i mjesto...
Nekako pokidamo niti baš kad ih treba sastaviti...
Sarajevo našu priču zna pa vrati satove tačno onoliko koliko treba otope se sante leda...i jedna djevojka opet te u oči s' ljubavlju gleda. Kao da noći te nismo otišli svako svojom stranom ulice... obrisale su godine snježne tragove... ali pamte se naša lica...osjete se naša srca...
Vremeplovi... samo zastani kraj telefonske govornice izgovori moje ime i zazvoniće telefon, podigni slušalicu i čućeš moj glas... za sve godine iza nas...
Za svaku suzu na jastuku snova... prolazi i godina ova...
Zagrliš me snijeg pada, opet smo u tramvaju i na ulicama Sarajeva grada.
Taj tvoj zamišljeni pogled kad sviraš gitaru... preko stare majice košulja od pamuka... dotakne žice nježno ruka i sve dobije neki smisao... tu pjesmu koju sviraš znam da si je davno napisao...
U trenu kad su tuge lomile noći... u nekoj poznatoj samoći kad se spuste noćni, sati a misli zaigraju svoj ples... dok pada snijeg...
U noći svijetle samo tvoje oči... tako nađem put do tebe u zavejanim ulicama tvoga grada... vidiš opet snijeg pada...
Idemo ka novembru na pragu decembra samo što više niije 2003. godina...
Da kažem ti slovima tvog imena... da pokažem ti očima ili pahuljama sa dlana... sve što osjećamo to je u nama... još od one noći... neko je znao da ćemo u isto vrijeme ulicom proći...
I kad nismo u Sarajevu toga dana mi ipak ostavljamo tragove kao i one godine niz ulice bila je to i ostala posebna zima za nas dvoje, dvije lutalice.
Kad se proljeće, ljeto i jesen u jedno spoje bila je to zima za nas dvoje...
Koliko god da vremena proteče ostaje uvijek ono veče kad smo se sreli... i pahulje kad ugledaš ti ćeš kao i ja da znaš kojim putem krenuti treba... kupi kartu i sjedi na prvi voz umjesto papira i pera izvadi gitaru iz futrole i odsviraj osjećaje svoje... ja ću ih čuti i doći ću znaj...
Stajuću pred tobom i Sarajevom sa starim koferom i baš u onom kaputu na koji padaće snijeg... reći ću slova imena tvog dušu će da ti ugrije toplina zagrljaja mog...
Sviraćemo za sve koji Sarajevom prolaze... i čekaćemo tramvaje s' jednom kartom vozićemo se cijeli dan... da su tvoja i moja duše jedno to od onog trenutka znam...
U sjećanju te čuvam, čuvam te sad tu u ovom vremenu... novembar na pragu decembra 2003. ka novembru, na pragu decembra 2018...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar