Pogledajte kroz prozore...

Čudno je... mada i nije čudno da dolazim iz jednog svijeta
gdje mašta šeta vođena rukom pisca na papiru...
Kad me čovjek vidi rekao bi da sam jedna sasvim obična djevojka.
Međutim... to baš tako i nije...
Oko glave nosim neku čudnu maramu pretvorenu u mašnu i preko ramena veliku tašnu...
Buntovna i mirna dvije osobine koje nemaju zajedničke osovine...
Ne živim u kući kao ostali ljudi... ne spavam na krevetu, već na drvetu...
Pokrije me zvijezdana prašina, a jastuk ispleten od paukove mreže... ne pitajte ništa o, održavanju ravnoteže...
To drvo gdje spavam ima nekoliko podstanara...
Sve redom ptice... ponekad, ali samo ponekad dođu i vjeverice...
To su moji satovi i prijatelji... budi me cvrkut ptica, osmijeh je moja stanica...
Volim šetnje do dugo u noć i sve te ispisane stranice zajedno sa čitaocima iznova proći...
Ima ih tačno 325... pisac još razmišlja da li nastavke da piše... nekad mu iz knjige šapnem da nastanu knjige nove i baš u tom trenutku neko ga na telefon pozove.
Ko god da ga zove ruši mi snove... ili bar da mi pisac dopiše patike nove...
Nije lako prijeći 325 stranica u istim patikama još koliko puta tu knjigu pročitaju toliko moje patike koraka proputuju.
Znam ja da se vi (sad dok čitate) pitate i smijete.
Pa i meni bi smiješno bilo ovu priču čitati...
Ono što jeste, jeste...
Ali ono što nije... e, to ne znam da li jeste...
Gdje ste?
Da vi ...vas pitam... ko zna koliko vremena po ispisanim redovima skitam.
Ko zna kako svijet izgleda... jer kad si u knjizi nema dvogleda...
Znam samo za ovaj svijet gdje čitaoci naprave preokret.
Ne mogu ja da živim zatvorena u listovima.
Ljepo je biti ovdje da se razumijemo, mi pisani likovi osjećati umijemo.
Rekli su meni još onomad u školi da nisu vidjeli dijete koje toliko ptice voli... i da drveće smatra za izvor sreće...Smijali su mi se drugovi u školi... danas nakon svega što smo prošli vjeruju u tu moju teoremu... nemaju više dilemu...
U toj školi klupe su bile naglavačke, riječi smo unatrag pisali.
Bila sam tiho i mirno dijete, jedino na času hemije napravila bih čuda i cijela učionica bila bi od  dima i prašine... a ja bih se u nekom kutku skrila...
Slušala sam pisca koji je pisao moj lik i rekao da ću biti isključivo buntovnik.
Ono što nisam znala je da sam odabrana... odabrana da iz dana u dan misli čitaocima čitam...
A dok oni knjigu čitaju pojma nemaju kakve avanture im se spremaju... ne, oni ne znaju... da ulogu u knjizi imaju...
Samo tiho nemojte im reći...
Ako se nekad sa knjigom budete družili vi se pravite da ne znate ništa o meni...
Kad vam se moj lik učini kao da smo se već negdje sreli to vas samo svijet fantazije od stvarnog dijeli...
Možda se čak ni sjećati nećete kad budete pročitali da ste sa mnom stranicama knjige putovali.
Ali jedno znam da ćete se sjećati onog što ste osjetili...
Vidjela sam vaše sreće i tuge, vidjela sam osmijeh negdje skriven od svih... čak poneki stih posvećen jednoj ljubavi...
Dragi ljudi svi ste vi puni ljubavi... ali eto ponekad ne vide to oni koje volite.
I da... u ona četiri zida kad se skupi sve... a noć prospe zvjezdane tragove... krenuli bi vi tim stazama sa suzama u očima, krenuli bi samo u stranicama, ne i u stvarnim hodnicima srca.
Isparali bi napisane riječi, one bi se sastavile i još veći trag bi ostavile...
A vidjela sam još nešto u ljudima... onu iskru koja plamti... onu hrabrost koja treba i onu ludost koju ima mladost... sve to je u vama... pustite vi šta piše u knjigama...
Ja eto živim na tih 325 stranica i ostanem zarobljena između korica...
A ipak svaki put kad prelazim te stranice meni osmijeh ozari lice...
Razumijem ja pisce... čak i ovog koji je napisao moj lik... i prihvatam da sam buntovnik...
Prihvatam da iz ove priče u drugu ne mogu, osim ako ga ne zamolim da napiše još nekoliko dijelova... a čarobna je ova moja uloga...
Možda bi... u stvarnosti ovako šašava bila pa bih istim putem nastavila...
A taj put je put sanjara... on sva vrata otvara...
Ko zapravo zna možda su isto stvarnost i fantazija.
U ovom složenom svijetu kao po nekoj maketi... živimo u paleti boja, spakujemo osjećanja svoja... i nedostaje nam riječ, riječ koja pokreće jesenje lišće da ka jugu putuje...
E kad bi u nama moglo sve da vjeruje... bilo bi drugačije...
A možda i ne bi... možda je baš onako kako treba biti, onako kako pisac napiše... čak i kad želiš jače i više...
Možda su želje postelje zatrpane snovima... a skrivene u uglovima...
Možda je uvijek tu kad se nalazimo na nekom raskršću...
pa gledamo kamo skrenuti i kojim putem krenuti...
Vaša uloga u ovoj priči postoji... dok čitaš neki osjećaji dušu preplave i ne izlaze ti iz glave neke misli, neka sjećanja... i data obećanja koja ostaviše trag na putanji srca, a ono i dalje za ljubav kuca...
Ovdje sam da vam osmijeh vratim... da vas kroz stranice knjige pratim...
Čak i mi likovi napisani suzama nismo strani... plačemo i mi samo pazimo da ne razlijemo mastilo... da ne potonu riječi i šta je pisac želio reći.
Ali umijem više da se smijem... i da taj osmijeh vratim na vaša lica... ne brinite ostajem uz vas na svih... znate već koliko stranica...
Još čekam pisca da se iz šetnje vrati... vjerujem da neće zaspati jer ga trebam pitati kad će nastavak knjige napisati...
Priznaću vam da se često pitam što baš ovom knjigom skitam.
Što nisam u svijetu stvarnom već u ovom izmaštanom.
Čitate... prolaze stranice... vi putujete... a ja još ne znam je li ovo san ili vam vrata ove priče otvaram...
Idu vjeverice, slete ptice, na drvetu gdje spavam... ne brinite sve vaše tajne čuvam i sva osjećanja u knjigu zapakovana.
Možda smo svi iz knjiga likovi... možda smo piscu trikovi koje izvodi sa nama u glavnoj ulozi...
Dok pišem evo mjesec izlazi... i prosipa zvjezdane tragove... pogledajte kroz prozore... u vama se sve priče nalaze...
Autor teksta: Milena Vujinović.
Do sljedeće priče kroz stranice i riječi budite knjiga koju vi pišete.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash