Škrinja, švelja i špajz

Htjeli bi oni, oni bi htjeli, da sve znam...a da ništa ne znam. Ali...znam ovaj prostor i raspored stvari. Može li čovjek da zaboravi? Da izbriše sjećanje i da ga zaključa bez ključa. Za odgovore treba vremena... Kažete učitelju da... vrijeme ne postoji. Kako se onda godine nižu kao po nekom prestižu...jedna za drugom stižu, mijenjaju se brojevi...mi kao mašine...izvlačimo pouke iz taštine... Znamo li mi da je unutrašnji mir učitelju znak da više kao djeca ne gledamo svijet? Učitelju, ne mogu se složiti s' vama jer, na svijet gledam kao dijete. Vode se neke borbe, u nama iz dana u dan, želimo naći mir...za to ne postoji eliksir koji ćemo sastaviti nekim čudnim spojem hemije...popiti, pa mudrost i mir unutar sebe imati. Ne...to nije traka mojih koraka...reći ću ovako... Nada, san i još jedan dan, na dlanu otisnut, u stranu potisnut polako se kotrlja, u cipeli kamenčić žulja. Odletiše misli pa ih tražim po ćoškovima. Na policama djetinjstva poredane lutke, na policama od

Pišem ti... jer, kako riječi da složim na usnama da imaju smisao, pišem ti onako, kako bi ti meni pisao. Pišem ti...onako, kako je dan obojan tvojim likom i slikom u mom sjećanju. Pišem ti...kako osjećanja spajaju, sve ono što pročitah, a ti si napisao meni na današnji dan. Na današnji dan...premotavam filmsku traku, puštam film koji će kroz riječi gledati svi koji budu čitali...možda se budu zapitali, baš kao što se pitamo ti i ja, u paralelama koje dijele stvarnost od sna. Gasi se svijetlo film počinje, glavne uloge na platnu pišu...rijetko dvije duše kao jedna dišu. U kinu napisanih riječi tišina...negdje zrakom putuje taština...zvuk na platnu štima... Između svega toga ljubav dolazi bez razloga i s' razlogom i tako sretne mene život s' tobom... Sretne tamo gdje ne bi vjerovali...tamo smo se upoznali. Sjećam se tog dana baš kao sa kino ekrana...izlazih iz stana...kišne kapi se skrile...prije nekoliko trenutaka, tu su bile... I tako gledah prema nebu rasklopiti ki

S' kraja dana...na početku drugoga spisak razloga i odluka. Kao da se sve ponavlja, i ništa ne mijenja... U glavi odzvanja prošla noć, treba da se odsanja... Dok jutro se vuče, sjeti se šta je bilo juče, ne daj da... umjesto tebe odluče. Sat kuca na zidu...dani idu...kao odraz prividu. Još jedno obećanje postaće sjećanje. Oko nas arktički led...znamo li ovom danu raspored? Čovjek slomljenog glasa pjeva... Tražiš pomoću skale radio stanice, ka suncu okrećeš lice...listaš od novina stranice... Na jednoj od strana piše misao dana: život čine sitnice... Jutarnja kafa i kriška hljeba s' malo maslaca i meda...sve što ti, u tom trenutku treba... Glas podsvijesti želi te zavesti, ne daj se omesti. Nije život slika, iz Politikinog Zabavnika da se s' papira peglom na majicu fiksira... pa da se obuče...ti još ne znaš šta je bilo juče. Nije život slika preslikanih dana, i ovog jednog te istog stana... Na stolu prazna šolja i mrvice od hljeba...promjena ti treba. Torbu,

U pregradama grada gdje pustoš vlada...a kiša tek ponekad pada... Gdje je sve izmijenila jedna, jedina noć...nema mjere za spakovane kofere i puteve kojima cilj još određen nije, gdje se  sve i od samog sebe krije. Jer, ako sebi priznaš sve i ostaviš kofere, staviš ruke u džepove i kreneš, a ni sam ne znaš gdje... i šta te očekuje... Zgužvaš sve poput papira i ostaviš u onom prostoru...tamo vjetrovi stanuju...prazne prostorije, bez ljudi. Osamljeni prostori, otvorena vrata i prozori...puste kuće... Smijeh nisam odavno čula...dozivam ga iz sjećanja...da znam kako izgleda na mom licu i usnama. Prašnjavo ogledalo izvadim iz torbe da vidim bar još jedan odraz...da ne prihvatim poraz... Već da skupim ovu snagu i da idem...da idem sve do tačke sa koje se može pasti jer je rub ove planete. Nigdje da se sretne čovjek ili neko dijete da sa mnom putuje, da ovo srce povjeruje kako samo ne stanuje. Ako, i kad dođem do te tačke vjerujem da će još ljudi uz mene stajati i da ćemo izgraditi svo