Sat kuca na zidu...dani idu...nije život slika iz Poltikinog Zabavnika
S' kraja dana...na početku drugoga spisak razloga i odluka.
Kao da se sve ponavlja, i ništa ne mijenja...
U glavi odzvanja prošla noć, treba da se odsanja...
Dok jutro se vuče, sjeti se šta je bilo juče, ne daj da... umjesto tebe odluče.
Sat kuca na zidu...dani idu...kao odraz prividu.
Još jedno obećanje postaće sjećanje.
Oko nas arktički led...znamo li ovom danu raspored?
Čovjek slomljenog glasa pjeva...
Tražiš pomoću skale radio stanice, ka suncu okrećeš lice...listaš od novina stranice...
Na jednoj od strana piše misao dana: život čine sitnice...
Jutarnja kafa i kriška hljeba s' malo maslaca i meda...sve što ti, u tom trenutku treba...
Glas podsvijesti želi te zavesti, ne daj se omesti.
Nije život slika, iz Politikinog Zabavnika da se s' papira peglom na majicu fiksira...
pa da se obuče...ti još ne znaš šta je bilo juče.
Nije život slika preslikanih dana, i ovog jednog te istog stana...
Na stolu prazna šolja i mrvice od hljeba...promjena ti treba.
Torbu, u ruke uzimaš...ništa ne preduzimaš...puštaš...
Samotan i zamotan stan ostavljaš, vrata zaključavaš...u tebi sve budno je...znaš šta...čudno je...
Kao da skupljamo slike dana i ljepimo ih na mapu sjećanja, pa kad ih sve skupimo poštom pošaljemo nagradu očekujemo...danima iščekujemo.
Nije život poneka sreća koja se obeća baš ovog proljeća...
Nije život...da suzama dane krojimo dok osmijehe na prste brojimo...
S' razlogom postojimo...
Dok na stanici stojimo, autobus čekamo... minuta nikako da prođe...autobus da dođe...
Ljudi što kraj tebe prolaze svoje razloge nalaze, a niko te, osim tebe, ne poznaje.
Srce svaki dan dolazi do spoznaje da, od tvoga lika ljudi umiju da stvore bezbroj slika.
A tvoja glava na jastuku spava i jedino jastuk zna šta je, u tvojoj duši, mislima i snovima.
Šta je to, u danima koje nosiš na ramenima?
Svaki dan je knjiga koju zapišeš, ne možeš to ljudima riječima da opišeš.
Kao da nosiš uže druže, i ono te vodi svakodnevno, u svijetlo dnevno.
Ista trasa puta, mijenja se jedino boja kaputa i cipele što su korake preuzele pa te odvele,
tamo, gdje su htjele.
Među zidovima prozor tražiš iz jedne prostorije ne izlaziš.
Od ranog jutra, pa čini ti se do sutra, ista ruta. Gledaš sat, a sat... kao dukat.
Gdje si ostavio od sinoć san, zar taj san nije imao plan... da će ovo biti drugačiji dan.
Znaš već kako sve ide...da prošlost i sadašnjost mogu budućnost da vide, da li bi ostao tu?
Ili ti dođe da uzmeš sve papire napraviš brodove i zaploviš tamo gdje je duboko plavo more.
Kazaljke kao da imaju krila ptice, a, u glavi ti misao dana: život čine sitnice.
Pogedaš u ogledalu svoje lice i kažeš: ti odrazu moj da li se slažeš da ovom danu drugačiju perspektivu pokažeš?
Zar, nije divan osjećaj kad sebi obećaš da ćeš život kroz cijelo biće s' ljubavlju da osjećaš?
Bez preslikanih dana i poruka sa Tv ekrana.
Da ćeš biti slika koja hoda, a ne slika nekog rama.
Sat kad zazvoni, ti u more snova zaroni, glavu na drugu stranu jastuka okreni,
i tamo gdje ti želiš kreni.
Napuni staklenu flašu zvijezdama, skuhaj kafu sa sobom je ponesi, u ovaj svijet dobrotu donesi.
I ne zaboravi onu krišku hljeba s' malo maslaca i meda...
Baš takav čovječe kakav jesi, budi...ne razumiju uvijek ljudi.
I ne treba da razumiju kako tvoje ruke umiju da zagrle, pišu, pokažu da, od ničega stvore mnogo toga da je tvoja duša kapetan tvoga broda.
Odbaci pravila koja ti postave oni, koji tvoje snove u, uglu ostave.
A, tvoje oči, ne mogu da zaborave, neka gledaju i vide sve neobične sitnice, jer samo one znaju put ka srcu tvome. Podigni ruke, oslobodi se straha i diši zrak.
Ne ponavljaj dane, neka uvijek ona jedna doza hrabrosti i ludosti iz mladosti ostane.
Osjeti muziku pod prstima ne doživljavaj dane istima. Ljubav u tebi i oko tebe neka živi.
Pusti šta kažu kako izgledaš, jer samo ti znaš ko si kad se u ogledalo pogledaš.
Neka si svoj, tvoj život nije njihov, tvoj život je tvoj.
Nije život slika iz Politikinog Zabavnika koju vidiš, pa preslikaš, jer samo ti, i jedino ti sliku svog života možeš da naslikaš.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a Izvođač: Miladin Šobić, Pjesma: Stare novine
https://www.youtube.com/watch?v=4EYYLb04V4U
Kao da se sve ponavlja, i ništa ne mijenja...
U glavi odzvanja prošla noć, treba da se odsanja...
Dok jutro se vuče, sjeti se šta je bilo juče, ne daj da... umjesto tebe odluče.
Sat kuca na zidu...dani idu...kao odraz prividu.
Još jedno obećanje postaće sjećanje.
Oko nas arktički led...znamo li ovom danu raspored?
Čovjek slomljenog glasa pjeva...
Tražiš pomoću skale radio stanice, ka suncu okrećeš lice...listaš od novina stranice...
Na jednoj od strana piše misao dana: život čine sitnice...
Jutarnja kafa i kriška hljeba s' malo maslaca i meda...sve što ti, u tom trenutku treba...
Glas podsvijesti želi te zavesti, ne daj se omesti.
Nije život slika, iz Politikinog Zabavnika da se s' papira peglom na majicu fiksira...
pa da se obuče...ti još ne znaš šta je bilo juče.
Nije život slika preslikanih dana, i ovog jednog te istog stana...
Na stolu prazna šolja i mrvice od hljeba...promjena ti treba.
Torbu, u ruke uzimaš...ništa ne preduzimaš...puštaš...
Samotan i zamotan stan ostavljaš, vrata zaključavaš...u tebi sve budno je...znaš šta...čudno je...
Kao da skupljamo slike dana i ljepimo ih na mapu sjećanja, pa kad ih sve skupimo poštom pošaljemo nagradu očekujemo...danima iščekujemo.
Nije život poneka sreća koja se obeća baš ovog proljeća...
Nije život...da suzama dane krojimo dok osmijehe na prste brojimo...
S' razlogom postojimo...
Dok na stanici stojimo, autobus čekamo... minuta nikako da prođe...autobus da dođe...
Ljudi što kraj tebe prolaze svoje razloge nalaze, a niko te, osim tebe, ne poznaje.
Srce svaki dan dolazi do spoznaje da, od tvoga lika ljudi umiju da stvore bezbroj slika.
A tvoja glava na jastuku spava i jedino jastuk zna šta je, u tvojoj duši, mislima i snovima.
Šta je to, u danima koje nosiš na ramenima?
Svaki dan je knjiga koju zapišeš, ne možeš to ljudima riječima da opišeš.
Kao da nosiš uže druže, i ono te vodi svakodnevno, u svijetlo dnevno.
Ista trasa puta, mijenja se jedino boja kaputa i cipele što su korake preuzele pa te odvele,
tamo, gdje su htjele.
Među zidovima prozor tražiš iz jedne prostorije ne izlaziš.
Od ranog jutra, pa čini ti se do sutra, ista ruta. Gledaš sat, a sat... kao dukat.
Gdje si ostavio od sinoć san, zar taj san nije imao plan... da će ovo biti drugačiji dan.
Znaš već kako sve ide...da prošlost i sadašnjost mogu budućnost da vide, da li bi ostao tu?
Ili ti dođe da uzmeš sve papire napraviš brodove i zaploviš tamo gdje je duboko plavo more.
Kazaljke kao da imaju krila ptice, a, u glavi ti misao dana: život čine sitnice.
Pogedaš u ogledalu svoje lice i kažeš: ti odrazu moj da li se slažeš da ovom danu drugačiju perspektivu pokažeš?
Zar, nije divan osjećaj kad sebi obećaš da ćeš život kroz cijelo biće s' ljubavlju da osjećaš?
Bez preslikanih dana i poruka sa Tv ekrana.
Da ćeš biti slika koja hoda, a ne slika nekog rama.
Sat kad zazvoni, ti u more snova zaroni, glavu na drugu stranu jastuka okreni,
i tamo gdje ti želiš kreni.
Napuni staklenu flašu zvijezdama, skuhaj kafu sa sobom je ponesi, u ovaj svijet dobrotu donesi.
I ne zaboravi onu krišku hljeba s' malo maslaca i meda...
Baš takav čovječe kakav jesi, budi...ne razumiju uvijek ljudi.
I ne treba da razumiju kako tvoje ruke umiju da zagrle, pišu, pokažu da, od ničega stvore mnogo toga da je tvoja duša kapetan tvoga broda.
Odbaci pravila koja ti postave oni, koji tvoje snove u, uglu ostave.
A, tvoje oči, ne mogu da zaborave, neka gledaju i vide sve neobične sitnice, jer samo one znaju put ka srcu tvome. Podigni ruke, oslobodi se straha i diši zrak.
Ne ponavljaj dane, neka uvijek ona jedna doza hrabrosti i ludosti iz mladosti ostane.
Osjeti muziku pod prstima ne doživljavaj dane istima. Ljubav u tebi i oko tebe neka živi.
Pusti šta kažu kako izgledaš, jer samo ti znaš ko si kad se u ogledalo pogledaš.
Neka si svoj, tvoj život nije njihov, tvoj život je tvoj.
Nije život slika iz Politikinog Zabavnika koju vidiš, pa preslikaš, jer samo ti, i jedino ti sliku svog života možeš da naslikaš.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a Izvođač: Miladin Šobić, Pjesma: Stare novine
https://www.youtube.com/watch?v=4EYYLb04V4U
Primjedbe
Objavi komentar