I tako... sretne mene život s' tobom

Pišem ti... jer, kako riječi da složim na usnama da imaju smisao, pišem ti onako, kako bi ti meni pisao.

Pišem ti...onako, kako je dan obojan tvojim likom i slikom u mom sjećanju.

Pišem ti...kako osjećanja spajaju, sve ono što pročitah, a ti si napisao meni na današnji dan.
Na današnji dan...premotavam filmsku traku, puštam film koji će kroz riječi gledati svi koji budu čitali...možda se budu zapitali, baš kao što se pitamo ti i ja, u paralelama koje dijele stvarnost od sna.
Gasi se svijetlo film počinje, glavne uloge na platnu pišu...rijetko dvije duše kao jedna dišu.
U kinu napisanih riječi tišina...negdje zrakom putuje taština...zvuk na platnu štima...
Između svega toga ljubav dolazi bez razloga i s' razlogom i tako sretne mene život s' tobom...
Sretne tamo gdje ne bi vjerovali...tamo smo se upoznali.
Sjećam se tog dana baš kao sa kino ekrana...izlazih iz stana...kišne kapi se skrile...prije nekoliko trenutaka, tu su bile...
I tako gledah prema nebu rasklopiti kišobran imam li potrebu?
Jer, kiša počinje kad se u ljudima skupi poneka suza, pa nebo kaže da olakšam čovjeku suzu bar neku.
Meni bio osmijeh na usnama, suncem ulica obasjana.
Nema danas kiše, nebo je ne piše, a naši svijetovi se sudariše.
Kako idem brzim koracima, budem u nekom mom svijetu vidjeh tebe ispred mene kako stojiš i zvijezde brojiš, jednu zvijezdu na dlan uhvatih pa je nebu vratih...
Pružih ti ruku ispred nas se pojaviše vrata...ti ih otvori, u jedan novi svijet pretvori... i reče budi tiho i ne govori...
A ja kao da sanjam i gledam kako mislima krojiš jedan svijet...i kao da s' tobom letim let.
Nebo je boje plave lagune...osjetiš mog srca strune...
Jedan dodir duše, jedan pogled i sve postane jasnije...sad smo se trebali sresti, ne kasnije...
Govorim ti usnama iz pisama koje sam pisala dok je kiša padala.
Tad još ne znadoh ko si...i koje tajne srce voljenog čuva i nosi...dodir tvoje ruke...u mojoj kosi...
Kao da su te riječi iz mojih pisama spojile u lik čovjeka...u snovima daleka, sad i ovdje blizu meni...
Jesu li svi nemiri koplja predali dok smo se gledali...jesu li nestali štitovi...ti i  ja vitezovi ljubavi...
Čekam te...ljubim te...volim te...
Ljeti bosi po pješačnom putu...ako zapada snijeg mi bićemo u kaputu...jedan kaput za nas dvoje...srce moje, uz srce tvoje...
Čujemo talase kako brodove šalju, u luke mira...harfa svira...
Sva godišnja doba ljubav naslikati proba...proljeće ti vidiš u meni...u jesen listovi napisali samo za nas simfoniju i stvorili harmoniju...
Dugo sam tražila po bespućima Svemira dušu koja istu pjesmu pjeva...a ti..ti u snovima bio si mojim...
Sjetih se da te znam...jer kad te oči pogledam...osjećam...da sve daljine poznaju blizine...i da vjetrovi šapću tvoje ime...da sve moje napisane rime imaju nešto s' tim.
Kapi kiše se povuku kad moja ruka dotakne tvoju ruku...sunce suncokrete pozove da latice iza noći otvore...
Prođemo tim stazama...nekad išla sam sama...sama, sa suzama...danas sunce grije...danas se, u meni ono dijete smije kao nekad prije kad odraslo bilo nije...čitaš mi u očima...šta u mojoj duši ima...a srce, ko srce sastavljeno od rima...
Iza mojih, iza tvojih prozora skriveni, u sjeni...emocijom spojeni...
Hvala ti što postojiš i što si tu...što si me odveo u polja makova i stazama suncokreta...
Hvala ti što suze moje skupe ruke tvoje pa ih puste na cvijetove poput rose...i nestašni pramenovi tvoje kose jutrom po licu mome snenom jednim trenom zabilježenim u tim talasima nježnim...u tim osjećanjima iza vrata koja si otvorio...a sa njima se otvoriše sve odaje što skrivah...tebe snivah...usnama kao, u pjesmama ljubavi moja...ostajem tajna tvoja, ti moja mistika...
Kad tebe zagrlim procvjetaju makovi, u sutonu, i suncokreti lice okrenu...
Teče film na kino ekranu...dva lika od nekoliko slika...i tekst koji čitaju oni koji kroz priču ovaj film gledaju.
A zavoljeh te u trenu, u stotinki vremena...u treptaju oka...emocija duboka...
U dodiru usana, u obzorju poljupca...srce kuca...led puca...pjeskom hode noge bose...naše kose vjetru prkose...naše duše melodiju istu nose...
I... ne brini, ako suza krene nije od mene...već od sreće, ti je obriši osmijeh napiši...
Čuvam te u zagrljaju, ljubim te kako usne znaju...dok svi spavaju mi ćemo ulicama pod uličnim svetiljkama pisati o nama...čuti ljepotu noći...ja ću ti doći, kroz snove proći, pored tebe zaspati, jutrom probuditi...ja ću te voljeti...kao što ti voliš mene...i osjetiš ljepotu žene...
Naše su duše spojene po zvjezdanim stazama...taj prah zvijezde puste u kose, zapletu prste i osvijetle noć...kad otkuca ponoć neću princeza postati, ista ću ostati, ona djevojka, kosa od uvojaka...noga bosa i duga haljina...isti ćeš ostati, onaj buntovnik takvog te volim...u zagrljajima tvojim...postoji ona rijeka kojom brod snova plovi...i vratimo se na ulicu, u onaj dan...u onaj stan...bojama ljubavi obojan...
Suncokreti, i makovi, u poljima i stazama...šapuću novom proljeću, o nama...
Polako film teče i nastavlja se svako veče pa pospane probudi...kad tvoje usne moje...kad moje usne tvoje nitima ljubavi povežu...kad te tvoje oči moje pogledaju...sve znam...isto osjećam...
Ti si dan u noći...ti si...noć u danu na našem kino ekranu makovi i suncokreti...Nas dvoje kroz polja u cipelama kroejnim i dušama melodijama spojenim...
Znaš...tako te volim...znaš...osmijeh tvoj je svijet moj...znaš...na kraju ulice, a na početku me čekaš...
I doći ću, i doći ćeš...i čitaće, o nama, pišem ti onako, kako ti pišeš meni...
Nitima zvjezdane prašine spojeni...mislima povezani...pronađeni, a da se ni tražili nismo, ti si moja pjesma, ja sam tvoje pismo...a kad se pjesma i pismo spoje...onda život sretne nas dvoje...
Volim te...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče i kroz život cijeli ...Volite ljudi...živite ljubav...ljubav budite...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash