Neko će znati...ako pročita misli...
U pregradama grada gdje pustoš vlada...a kiša tek ponekad pada...
Gdje je sve izmijenila jedna, jedina noć...nema mjere za spakovane kofere i puteve kojima cilj još određen nije, gdje se sve i od samog sebe krije.
Jer, ako sebi priznaš sve i ostaviš kofere, staviš ruke u džepove i kreneš, a ni sam ne znaš gdje... i šta te očekuje...
Zgužvaš sve poput papira i ostaviš u onom prostoru...tamo vjetrovi stanuju...prazne prostorije, bez ljudi. Osamljeni prostori, otvorena vrata i prozori...puste kuće...
Smijeh nisam odavno čula...dozivam ga iz sjećanja...da znam kako izgleda na mom licu i usnama.
Prašnjavo ogledalo izvadim iz torbe da vidim bar još jedan odraz...da ne prihvatim poraz...
Već da skupim ovu snagu i da idem...da idem sve do tačke sa koje se može pasti jer je rub ove planete. Nigdje da se sretne čovjek ili neko dijete da sa mnom putuje, da ovo srce povjeruje kako samo ne stanuje. Ako, i kad dođem do te tačke vjerujem da će još ljudi uz mene stajati i da ćemo izgraditi svojim rukama ono što je noć srušila...
Kad se osvrneš oko sebe i shvatiš, više nemaš način da se vratiš, a sve i da se vratiš
vidjećeš isto što sad gledaš...
Osim ove pustoši...postoji nešto više...
Ta pustoš je s' razlogom tu... da ono sačuvano u nama, bude prvi korak ka promjeni...
Sasvim sam obična izvana...unutar bića, sam djevojka od čelika u odjelu čovjeka.
Ojačala sam u toj pustopoljini. Rekli su da sam osjećaje sakrila u torbu i zatvorila sve puteve koji vode do toga da moja koža još može da se naježi kad je hladno.
Ne, ne osjećam hladnoću koja se noći pridruži pa prožima biće cijelo...jer, čuva me od čelika odijelo.
Ta hladnoća što se naselila u pustopoljinu stopila se u vidike.
O, da...naučiš da sve ostavi takve tragove na koži, neizbrisive, teško opisive onima koji ih nemaju.
Na te tragove nove dodaju i vrijeme, i ljudi. Tako naučiš ono što knjige još nemaju napisano.
Neko će napisati...ako pročita moje misli...
Sve što znam o tome kako preživjeti, naučila sam sama...
Kako jaka postati i opstati u noćima kad su dugi sati.
Strahu pogledati u oči, a ne odati da te taj strah u stopu prati.
Kako vatre koje gore ugasiti i vidjeti ponovo drveće i tragove sreće.
U toj pustoši vidjeti očima sve ono što je bilo, sad samo tragove razlivenog tuša ostavilo.
Dozvati da bar na trenutak dođe tu pred ljude...ne treba ostati, samo da nas podsjeti da smo još na ovoj planeti...
Pronašla sam njega...nakon godinu dana skrivanja...on je bio prva osoba s' kojom sam mogla razgovarati...neko, kom sam mogla vjerovati...
Kad sam ga pronašla bio je slomljen i ostavljen što od ljudi, što od uslova koje nam je nametnulo ovo vrijeme ili nevrijeme.
Prišla sam mu polako...osjetila, u tim očima strah koji je bio zapečaćen na usnama...
Uzela čašu vode i naslonila na njegove usne, popio je gutljaj vode i zaspao.
S' vremena na vrijeme bi otvorio oči, pogledao po prostoriji, onda nastavio da spava...bunilo koje se razdanilo u njegovim mislima činilo je snove nemirnim.
Skrili smo se u starom autobusu, tada, kao za inat kiša je padala, a mjesecima je nije bilo.
Sunce nas je pratilo, a vatre su gorjele, ništa osim prašine i pustopoljine.
Sad pljusak i oluja...
Kad sam njega ugledala osjetila sam sreću koja dugo nije bila dio mene.
Jer, do mene ni hladnoća nije mogla doći. Danima je ćutao, nije imao snage da govori, ali pogledima su vođeni razgovori. Shvatiš da još uvijek ima ljudi, da nisam sama u ovim dinama, u ovim danima.
Još ima...topline u ljudima...snage u grudima...smijeha kao utjeha na pocjepanim sjećanjima.
Što su, u vatri izgorjela pa se pepelom traže i čuvaju ispod kože.
Sve...sve se popraviti može...na sto svaka karta staviti i odigrati najbolje što umiješ sa onim kartama koje imaš u rukama.
Mudrim potezom s' oprezom...jer za stolom sjedi priroda...vatra i voda...prašina i dina...
Polako se oporavljao, često zaboravljao šta mu se dogodilo...njega je nešto unutar njega vodilo...to mu je pomoglo da dođe do ovog dijela.
Čudna sam mu bila... djevojka u odijelu od čelika.
Postao mi je prijatelj, jedina rodbina koju poznajem...učenik i učitelj...
Nakon mjesec dana krenuli smo dalje...Oslanjao se o štap, noga mu još nije bila zacijelila.
Lječila sam mu ranu s' biljkama koje su se odupirale vatri. Tako sam znala da su ljekovite.
Sve čovjek nauči kad ga postave u igru, i ostave praznih ruku...bez hrane, vode, i imaš samo onaj gram slobode...nekad te inati vode. Nekad nije lako ustati i krenuti...pa onda jednostavno sjedneš gdje ti biće kaže...i ostala bih tako sjediti i gledala bih u daljinu, pitala pustopoljinu: dokad ovako i zbog radi čega. Ali nema odgovora u daljini, ni u prašini, odgovori su u meni...
Djevojko od čelika ...ustani, i kreni...
Ustala bih, obrisala prašinu, zaboravila na ogrebotine i opekotine...
Priznajem bilo je trenutaka kad bi snaga izdala i gotovo bih se predala.
U tim trenucima čula bih pucketanje vatre...ti zvukovi bi uspjeli, u život da me vrate...osjetila bih sunce na mojoj koži kako pokušava da me ugrije...da otjera hladnoću koja ne dopire kroz moje pore...
Skupila bih ruku u pesnicu, obrisala suze na licu pomiješane s' prašinom i stavila preostale kapi vode na usne...pocijepala osjećaje tijesne i sjetila se pjesme...one pjesme koja kaže da odustati ne smijem.
Nema radija, nema gitare, to melodija zna koliko mi znači pjesma ta...
Broken...pjesma koja snagu daje...djevojka od čelika ne odustaje...ne, sad je spremna da istraje...
Saplitali bi se koraci vedrili bi mi put oblaci...išla sam snagom uma...željom srca...i ožiljcima mog lica...i prešla sam sve prepreke, preplivala rijeke...ostavila te trenutke sad već daleke...
I... evo me... ovdje sam...sama nisam...trebam misliti, o njemu, nije još dovoljno jak...težak mu je korak...još puta treba prijeći...da bi on mogao svoju priču reći...
Tom mladiću je potreban oslonac...a, i sama sam još dijete... dijete koje je odraslo preko noći kad je shvatilo da samo treba na put poći...
Pustopoljine...magla od prašine i neke tišine...neke riječi... vrijeme liječi...a da li liječi...ili mi to učinimo sami?
Sve to, u mojim mislima čini trenutke istima, a tako različitima...
Ne možeš biti sam...nismo zato ovdje da sami svijetom lutamo...niti sami možemo pronaći svijetlo u tami...ne možemo biti sami...
Možemo osjećaje zaključati godinama lutati...ljudi će nas pratiti, na našem putu se pojaviti...
Zahvalna sam što na ovom putu nisam sama...što imam prijatelja...on je spasio život meni...ne, ja njemu...Jer toliko hrabrosti, ima, u njemu. Naučio me je da vjerujem ljudima.
Ne znam ko ga je poslao na moj put...ali taj neko je znao zašto baš on...
Može pustoš biti oko nas...ponekad i, u nama... a onda se pojavi neko ko, u pustoš donese cvijeće...i vidiš ovu planetu nekad...vidiš tragove sreće...
Nakon tri godine stojimo na rubu ove planete...nismo sami...još ljudi stoji uz nas...
Nestaje prašina sunce i kiša imaju jednake taktove...vratila se ljubav među ljude, vratio se osjećaj da, i kad je kraj...zapravo kraj nije...već početak novog početka...koliko god čovjek da čeka...nada doputuje iz daleka...poput pamuka meka...ne odustaj, i jedno znaj...u svojim snovima uvijek istrajan budi...kad te rane vrijeme i ljudi...snažan budi...jer odgovori su, u tebi...i sve može da se promjeni...kad jedna noć sliku izmjeni...probudi se jutro novo, nisi više od čelika, sad nosiš kožu čovjeka koja osjeća... bez pustoši i vatre, nova proljeća...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Spot preuzet sa YouTube-a Grupa Seether Broken ft. Amy Lee
https://www.youtube.com/watch?v=hPC2Fp7IT7o
Gdje je sve izmijenila jedna, jedina noć...nema mjere za spakovane kofere i puteve kojima cilj još određen nije, gdje se sve i od samog sebe krije.
Jer, ako sebi priznaš sve i ostaviš kofere, staviš ruke u džepove i kreneš, a ni sam ne znaš gdje... i šta te očekuje...
Zgužvaš sve poput papira i ostaviš u onom prostoru...tamo vjetrovi stanuju...prazne prostorije, bez ljudi. Osamljeni prostori, otvorena vrata i prozori...puste kuće...
Smijeh nisam odavno čula...dozivam ga iz sjećanja...da znam kako izgleda na mom licu i usnama.
Prašnjavo ogledalo izvadim iz torbe da vidim bar još jedan odraz...da ne prihvatim poraz...
Već da skupim ovu snagu i da idem...da idem sve do tačke sa koje se može pasti jer je rub ove planete. Nigdje da se sretne čovjek ili neko dijete da sa mnom putuje, da ovo srce povjeruje kako samo ne stanuje. Ako, i kad dođem do te tačke vjerujem da će još ljudi uz mene stajati i da ćemo izgraditi svojim rukama ono što je noć srušila...
Kad se osvrneš oko sebe i shvatiš, više nemaš način da se vratiš, a sve i da se vratiš
vidjećeš isto što sad gledaš...
Osim ove pustoši...postoji nešto više...
Ta pustoš je s' razlogom tu... da ono sačuvano u nama, bude prvi korak ka promjeni...
Sasvim sam obična izvana...unutar bića, sam djevojka od čelika u odjelu čovjeka.
Ojačala sam u toj pustopoljini. Rekli su da sam osjećaje sakrila u torbu i zatvorila sve puteve koji vode do toga da moja koža još može da se naježi kad je hladno.
Ne, ne osjećam hladnoću koja se noći pridruži pa prožima biće cijelo...jer, čuva me od čelika odijelo.
Ta hladnoća što se naselila u pustopoljinu stopila se u vidike.
O, da...naučiš da sve ostavi takve tragove na koži, neizbrisive, teško opisive onima koji ih nemaju.
Na te tragove nove dodaju i vrijeme, i ljudi. Tako naučiš ono što knjige još nemaju napisano.
Neko će napisati...ako pročita moje misli...
Sve što znam o tome kako preživjeti, naučila sam sama...
Kako jaka postati i opstati u noćima kad su dugi sati.
Strahu pogledati u oči, a ne odati da te taj strah u stopu prati.
Kako vatre koje gore ugasiti i vidjeti ponovo drveće i tragove sreće.
U toj pustoši vidjeti očima sve ono što je bilo, sad samo tragove razlivenog tuša ostavilo.
Dozvati da bar na trenutak dođe tu pred ljude...ne treba ostati, samo da nas podsjeti da smo još na ovoj planeti...
Pronašla sam njega...nakon godinu dana skrivanja...on je bio prva osoba s' kojom sam mogla razgovarati...neko, kom sam mogla vjerovati...
Kad sam ga pronašla bio je slomljen i ostavljen što od ljudi, što od uslova koje nam je nametnulo ovo vrijeme ili nevrijeme.
Prišla sam mu polako...osjetila, u tim očima strah koji je bio zapečaćen na usnama...
Uzela čašu vode i naslonila na njegove usne, popio je gutljaj vode i zaspao.
S' vremena na vrijeme bi otvorio oči, pogledao po prostoriji, onda nastavio da spava...bunilo koje se razdanilo u njegovim mislima činilo je snove nemirnim.
Skrili smo se u starom autobusu, tada, kao za inat kiša je padala, a mjesecima je nije bilo.
Sunce nas je pratilo, a vatre su gorjele, ništa osim prašine i pustopoljine.
Sad pljusak i oluja...
Kad sam njega ugledala osjetila sam sreću koja dugo nije bila dio mene.
Jer, do mene ni hladnoća nije mogla doći. Danima je ćutao, nije imao snage da govori, ali pogledima su vođeni razgovori. Shvatiš da još uvijek ima ljudi, da nisam sama u ovim dinama, u ovim danima.
Još ima...topline u ljudima...snage u grudima...smijeha kao utjeha na pocjepanim sjećanjima.
Što su, u vatri izgorjela pa se pepelom traže i čuvaju ispod kože.
Sve...sve se popraviti može...na sto svaka karta staviti i odigrati najbolje što umiješ sa onim kartama koje imaš u rukama.
Mudrim potezom s' oprezom...jer za stolom sjedi priroda...vatra i voda...prašina i dina...
Polako se oporavljao, često zaboravljao šta mu se dogodilo...njega je nešto unutar njega vodilo...to mu je pomoglo da dođe do ovog dijela.
Čudna sam mu bila... djevojka u odijelu od čelika.
Postao mi je prijatelj, jedina rodbina koju poznajem...učenik i učitelj...
Nakon mjesec dana krenuli smo dalje...Oslanjao se o štap, noga mu još nije bila zacijelila.
Lječila sam mu ranu s' biljkama koje su se odupirale vatri. Tako sam znala da su ljekovite.
Sve čovjek nauči kad ga postave u igru, i ostave praznih ruku...bez hrane, vode, i imaš samo onaj gram slobode...nekad te inati vode. Nekad nije lako ustati i krenuti...pa onda jednostavno sjedneš gdje ti biće kaže...i ostala bih tako sjediti i gledala bih u daljinu, pitala pustopoljinu: dokad ovako i zbog radi čega. Ali nema odgovora u daljini, ni u prašini, odgovori su u meni...
Djevojko od čelika ...ustani, i kreni...
Ustala bih, obrisala prašinu, zaboravila na ogrebotine i opekotine...
Priznajem bilo je trenutaka kad bi snaga izdala i gotovo bih se predala.
U tim trenucima čula bih pucketanje vatre...ti zvukovi bi uspjeli, u život da me vrate...osjetila bih sunce na mojoj koži kako pokušava da me ugrije...da otjera hladnoću koja ne dopire kroz moje pore...
Skupila bih ruku u pesnicu, obrisala suze na licu pomiješane s' prašinom i stavila preostale kapi vode na usne...pocijepala osjećaje tijesne i sjetila se pjesme...one pjesme koja kaže da odustati ne smijem.
Nema radija, nema gitare, to melodija zna koliko mi znači pjesma ta...
Broken...pjesma koja snagu daje...djevojka od čelika ne odustaje...ne, sad je spremna da istraje...
Saplitali bi se koraci vedrili bi mi put oblaci...išla sam snagom uma...željom srca...i ožiljcima mog lica...i prešla sam sve prepreke, preplivala rijeke...ostavila te trenutke sad već daleke...
I... evo me... ovdje sam...sama nisam...trebam misliti, o njemu, nije još dovoljno jak...težak mu je korak...još puta treba prijeći...da bi on mogao svoju priču reći...
Tom mladiću je potreban oslonac...a, i sama sam još dijete... dijete koje je odraslo preko noći kad je shvatilo da samo treba na put poći...
Pustopoljine...magla od prašine i neke tišine...neke riječi... vrijeme liječi...a da li liječi...ili mi to učinimo sami?
Sve to, u mojim mislima čini trenutke istima, a tako različitima...
Ne možeš biti sam...nismo zato ovdje da sami svijetom lutamo...niti sami možemo pronaći svijetlo u tami...ne možemo biti sami...
Možemo osjećaje zaključati godinama lutati...ljudi će nas pratiti, na našem putu se pojaviti...
Zahvalna sam što na ovom putu nisam sama...što imam prijatelja...on je spasio život meni...ne, ja njemu...Jer toliko hrabrosti, ima, u njemu. Naučio me je da vjerujem ljudima.
Ne znam ko ga je poslao na moj put...ali taj neko je znao zašto baš on...
Može pustoš biti oko nas...ponekad i, u nama... a onda se pojavi neko ko, u pustoš donese cvijeće...i vidiš ovu planetu nekad...vidiš tragove sreće...
Nakon tri godine stojimo na rubu ove planete...nismo sami...još ljudi stoji uz nas...
Nestaje prašina sunce i kiša imaju jednake taktove...vratila se ljubav među ljude, vratio se osjećaj da, i kad je kraj...zapravo kraj nije...već početak novog početka...koliko god čovjek da čeka...nada doputuje iz daleka...poput pamuka meka...ne odustaj, i jedno znaj...u svojim snovima uvijek istrajan budi...kad te rane vrijeme i ljudi...snažan budi...jer odgovori su, u tebi...i sve može da se promjeni...kad jedna noć sliku izmjeni...probudi se jutro novo, nisi više od čelika, sad nosiš kožu čovjeka koja osjeća... bez pustoši i vatre, nova proljeća...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Spot preuzet sa YouTube-a Grupa Seether Broken ft. Amy Lee
https://www.youtube.com/watch?v=hPC2Fp7IT7o
Primjedbe
Objavi komentar