Škrinja, švelja i špajz

Zamišljam i razmišljam s ove tačke gdje jedino to i možeš da zamišljaš i razmišljaš.  Da maštaš da izvajaš iz te mašte riječi. Slomljenim sjećanjima u staklenim odajama tražim onaj jedan zrak sunčeve svjetlosti što se na polomljenom staklu kao nada pojavljuje. Objasni mi ono što se objasniti ne može.  Šta možeš vidjeti u očima gdje su se i suze slomile pod naletom emocija. Šta možeš vidjeti na usnama koje su se odrekle da ljube. Šta možeš vidjeti kad se u kosu zapetljaju noći koje su samoćom tražile toplinu. Ne možeš izvući na površinu odavno zatvorene snove. Ne možeš im dati krila da lete. Ne možeš ti biti tu kad svi odu. Sjediti u tišini gdje više riječi izgovori zvuk prazne sobe nego što ih ja kažem. Ne možeš ti ostati da zagrliš moje neprospavane noći i da ih razumiješ. Jer kroz vrijeme ne putuješ. Ne možeš sjediti u onoj mračnoj sobi i osjetiti hladnoću koju ja osjećam, a vatra gori u kaminu. Ne možeš vidjeti dubine neistraženih mora u meni. Jedan talas ćeš vidjeti u slomljenim su

Vraćam filmove unazad... pravim korake unaprijed.  Zapisujem sve što vraća sjećanje a onda samo nešto kao da  me probudi iz sna u kome tražim tragove putovanja kroz vremena. Osim ormara kojeg se sjećam znam da ovaj prostor nije moj dom. Otvaram ormar odjeća stoji kao i prije.  Nedostaje tek jedan kaput koji sam nosila tog jutra, tog dana i te noći. Blicevi sjećanja kao fotoaparatom da slikaju isprekidane slike koje ne mogu izraditi u svom umu. Slušam otkucaje sata... isti otkucaji kao u prostoriji u kojoj sam bila. Želim se sjetiti ali neki djelovi sjećanja ne daju da se sjetim. Kao da letim i u letu krila zastanu slete na krošnje da gnijezdo potraže. Zašto volim vozove? U meni se sve govori a ništa se ne kaže. Ostavljam isprekidane linije da ih olovka spoji u meni nešto skriveno i od mene same postoji. Brišem gumicom, a gumica umjesto olovke piše. Koliko god da se trudim sve manje znam, a ne znam sve više. Zašto volim vozove šta je to u mom sjećanju što me vrati na perone? Moj kaput..

Zadržaću za sebe ono što želite da vam kažem.  Vidim vam u očima, čitam vam u mislima one riječi koje držite na uglu usana. Označena. Definisali ste me gledajući izvana. Unutar mene u ovoj prostoriji moje duše zalutali bi. Nemate prolaze do zakopčanih džempera ispletenih mojim rukama. Bila sam gladna i žedna svih ovih 365 dana.  Sastavljala sam dan za dan.. produbila bih misli da ne mislim. Krala sam mislima prolaze i zatvarala im vrata. Htjele su izaći, prijeći svaki kilometar ovim mojim stopama. Neki metalni dio kao da postoji u meni.  Otrgnut od toga da osjeća samo hladnoću u sebi da ima. Dobro mi dođe kad treba da se suočim sa ljudima koji ne mogu razumjeti toplinu koja je danas rijetkost u ovom svijetu zaboravljenih. Hoćete da me slomite, da vam kažem sve što nisam nikome rekla. Trebali ste naučiti i znati ako sam dosad bila tiha da od mene sad nećete čuti galamu. Kažem vam... čitam misli. Igrate na kartu moje osjećajnosti i empatije. Zaštitiću sve ljude i ispričati vam ono što to

Plešem po zaigranim sjenama nekog vremena, tražim izgovor za susret sa tobom. Još ponekad zapišem stihove pišem ih i zamišljam te oči tvoje. Još gledam spajaju se planine i more. Kradem iz sna sve slagalice da ih spojim u tvoje lice. Gradim neke nove zgrade u kojim stanujemo. Postavljam prozore gradim vrata i prolaze između prvog i drugog sprata. Ostavljam ti doručak na stolu i poruku.  Po cijelom stanu pronalaziš tragove i sjećaš se da sam prolazila kroz sve prostorije sve ti na mene miriše. I ona mandarina pored kamina i ta neobična tišina u kojoj tražiš moj glas.  I pjesma koju puštaš u džuboksu. Zamisliš da sa mnom plešeš Ono mjesto pored tebe kad gledamo filmove sve ti na mene miriše. Tu sam ja. Vodim te kroz ovu priču i naše se ruke u priči dotiču. Naše se usne pronalaze u dodiru dvije pahulje. Zaplićem riječi koje govorim i znam da te volim dahom svemira. Zvjezdanim putanjama iz kojih izranja neka nova nada. I onda se uliva u naše duše. Vrijeme je kiše, završile su suše. Ljubim

Pahulje padaju i vraćaju me u onu noć kad smo se sreli ti i ja. Sjedila sam pored prozora i gledala na ulicu kojoj znam svaki pedalj. Koliko li su samo meni priča ispričali ta ulica i ljudska lica. Gledala sam zagrljene i zaljubljene.  Pored mene bi stajala moja gitara.  Često bi im svirala. Čuli bi oni muziku i pjesmu kako prolazi kroz prozore i prelama se kroz staklo. Zahvalili bi se a meni bi srcu milo bilo.  Jedne večeri sjedila sam pored prozora i čekala da prođu mladi koji se vole da im odsviram stihove i note koje samo dođu i lete tih nekoliko koraka do ulice. Kao iz neke priče da je dolutao prolazio je ulicom. Izgledao je kao lik iz filma. Podsjetio me na one crno bijele filmove i glumca iz mjuzikla. Imao je kaput i šešir. Zagonetan i svoj. U rukama je držao gitaru. Privukao mi je pažnju. Pahulje snjega su padale na njegov šešir, a on je laganim koracima upijao ljepotu zimske noći. Vidjela sam ga s leđa. Lice mu je bilo skriveno. Kao da je znao da ga neko gleda. Uzela sam gitar

Gledam zapetljane riječi što se samo srcem otpetljati mogu.  Zapisujem otiske dana što na svojoj koži osjetim. Zatvaram i otvaram prozore... jutro i noć. U nekim merdijanima i dalekim okeanima događa se promjena o kojoj sam sanjala još kao dijete.  Ovdje gdje sam ostavljena da živim i da nadograđujem svoje vještine nema tih tragova. Čujem eho prirode. Imam jedan radio ali slušam samo pjesme. Ne znam šta se događa izvan ovog malog svijeta u kom živim. Po noći čitam knjige uz prigušeno svjetlo ipak bolje je ostati skriven. Mene ne traže ali bi me mogli pronaći. Ne znaju za mene, ali bi mogli saznati. O tome ne razmišljam često mada ponekad zamišljam kako bi izgledao susret ljudi i mene. Bila bi im čudna kako opstajem u ovoj divljini.  Ne zna se moje ime, nema podataka o tome ko sam. Sakrili su me dobro one noći kad je sve počelo. Samo dvoje ljudi zna za mene.  Oni više ovim stazama ne prolaze jer bi tako mogli odati da neko živi ovdje. O svemu brinem sama. Još ne smijem otići do grada. 

Bio je to decembar.  Vrijeme kad snijegovi padaju, vrijeme kad jesenji dani prema zimskim putuju. Pred ulaznim vratima jedne kuće što godine broji i pamti sve prolaznike stajalo je dvoje djece. Doselili su se prije nekoliko mjeseci. Otac je putnik putuje mjesecima i rijetko kući dolazi. Majka se brine o djeci i kući. Dani su postali kraći a noći duge.  U tim noćima sjedili bi pored vatre i majka bi im pričala priče.  Često puta bi zaspali uz vatru ušuškani u deke. Ono novca što im otac pošalje dovoljno je za osnovne potrebe.  Prije je bilo više posla sad ti dugi mjeseci ne znače da jedan mjesec neće krpiti kraj s krajem. Majka se trudi da djeca ništa ne primjete još su mali imaće vremena za sve brige ovog svijeta. Samo da djetinjstvo bude bezbrižno. Obraduju ih pisma koja im otac šalje s vremena na vrijeme. Sjede pored prozora i znaju kad će poštar proći putem.  Sreća na njihovim licima kad vide kovertu je sreća koju samo djeca imaju. Još su im slova zapetljana pa im majka pismo pročit

Znaš, sve iluzije ću izvaditi iz kutije.  Biću na trenutak, ali samo na trenutak mađioničar.  Onda ću opet biti u svojoj orbiti. Ne neću se sakriti.  Tu sam ja.  Jesi čuo da zabranjeni svijet u nama piše pjesme po ulicama. On želi slobodu kojom se ljubav vodi.  Šta misliš da ga pustimo da po bulevarima pleše. Ili da pustimo da leti i osjeti u svojim krilima kako mi letimo a šetamo. Evo pitam te i slušam te. Gledam te pravo u oči onako kako se gleda dvoje ljudi kad razgovara. Gleda on u mene ali ćuti i ništa ne odgovara. Uhvatila sam djelić osmijeha u uglu njegovih usana. Neprocjenjiv trenutak. Mudro se smije on to tako umije. I osmijehom riječi da kaže. Noćas bih da te zagrlim, vani pada snijeg i šunja se zima. Nas dvoje sjedimo pored kamina. Ljubav je jača od svih tišina. Po prozoru slikam pahuljama sliku tebi rockeru i buntovniku. Noćas bih da te zagrlim i da zaboravimo na sve. Na satove što zvone jer su im naše ruke tako rekle. Da utišamo zvuk telefona, da se sakrijemo u jednom od v

Jesi dobro?  Osjećaš li negdje eho riječi koje izgovaram. Opet noćas ne spavam. Vezem kao goblene svoje misli. Vjerujem da si dobro. Dobro je ovdje ne mogu reći da nije. Naučila sam se na uzane ulice i na malo ljudi. Dobrih ljudi. Ti opet znaš da nedostaješ. Uvijek nekako znaš otkriješ onu jednu nit koju sakrijem. Znaš i to da sam budna i da ne spavam. Nisi pitao zašto odlazim, ne razumio si. Pustio da idem. Tvoj pogled mi je rekao sve riječi. Grlim te... osjetiš u noćima oktobra i danima novembra koji dolazi. Grlim te u odsjaju zvijezda koje gledaš noćas. Jutrom ćeš njihovom prašinom umiti lice u nadi da će ostati trag mog poljupca na tvojim usnama. Ti nisi od velike romantike. Noćas mi izgledaš kao da jesi. Nisam te ostavila, nikako zaboravila, ti si u svim mojim noćima, budiš se sa mnom jutrima. Ideš sa mnom gdje god da krenem. Nije lako, samo da možeš znati ali ne mogu o tome pričati. Nisam nikad ni mogla. Pojavio si se u mom životu kao dobro biće, s plemenitom dušom. Skidao si okl

Stojim i krojim haljinu od inja, snjegova i mrazeva. A kad krojiš sa tim krojevima spojiš i misli pa se te misli kroz tkaninu provuku i kad se te haljine obuku sve tvoje misli u njima su. Sad kad se vratim u one godine a i dalje stojim ovdje vidim tragove u magli. Otišla sam te večeri. Zatvorila sam vrata. Nisam zatvorila samo vrata, zatvorila sam sve u sebi. Dragocjene kapi slanog ukusa slivaju se putevima obraza. Nisam dugo vidjela svoj odraz u ogledalu.  Znala sam da kad bih se pogledala vidjela bih jasno već mi vidljive linije što na krilima što na licu. U ogledalu bi to bio bumerang suočen sa mojim očima. Vidjela bih brazde na krilima, linije na licu. Ne bi me to slomilo, moguće da bi mi i snagu dalo. One na tijelu sakrivala je odjeća. Zaključala sam vrata, a otključala puteve preda mnom. Nisam nikad mogla biti zarobljena u svakodnevici.  Moja krila su zakržljala, odavno nisam letjela. Pero po pero su kidali i lomili krila tri puta na istom mjestu. U mraku sam plakala, na svijetlo

Vidjećete ga svaki dan u isto vrijeme kako skuplja papire po ulicama.  Kažu da su to pjesme koje je napisao pa ih je puštao da lete s listovima jeseni. Sve te pjesme posvećene su jednoj ženi. Svaki dan on zastane kod uličnog svirača koji svira gitaru. Podjeli mu pjesme i note da ih komponuje sve vjeruje da će ona te pjesme da čuje. Kažu velika je to ljubav bila. Ljubav kakvu ne možete vidjeti na filmovima, pročitati u knjigama to je ljubav koja je jedino zapisana u njegovim pjesmama. Tražili su novinari da im ispriča tu priču čak i knjigu da napišu ali nije želio da neko zna ono što samo on iskaže u svojim pjesmama. Čitaće ljudi i slušati pjesme ali samo kad ih moja ruka piše. U svakom napisanom slovu ljubav prema njoj diše.  Malo se toga o toj ljubavi znalo tek samo ono što je u pjesmama pisalo. Nije nikad rekao gdje je ona i zašto je otišla.  On je pisao samo o tim danima gdje su zajedno u zagrljaju svoje ljubavi živjeli. Nikad o njenom odlasku nije pisao.  O tom je ćutao. Govorili s

Jutros sam vidjela igru ptica, jutros sam upisala u teku emocija jedan osmijeh s lica.  Jutros sam nacrtala kredom u boji jedan dvorac koji negdje u meni postoji. Pustila prinčeve i princeze da odu na slobodu.  Prošetala sam kroz neprohodne puteve, otvorila stare tavane i pronašla škrinje. Oslobodila uspomene da plešu ulicama. Čitala sam knjige što su prašinom prekrivene.  Čitala sam knjige one su čitale mene. Lutala sam kroz neke nepoznate gradove.  Premještala sam slova u riječima. Išla sam noćas sa fenjerima u rukama.  I jednu pazi sad ovo... samo jednu pjesmu na prozor stavila. Pustila sam radio i nosila ga u ruci svirao je soul, za njim blues, a onda rock. Stavila sam one stare kasete. Znaš kad ti se ona traka zaplete pa olovkom okrećeš krugove. Sat da zvoni na svako pola sata sam navila. U stari akvarijum sam ga stavila. Stoji tamo danima ne nisam na njega zaboravila. Izvadila sam iz kofera postere koje sam pronašla u novinama. Od tih postera sam napravila golubove.  Kišobranu sa

Prozori, pogled u svijet prožimanje izvana i dodir iznutra. Na trepavicama nosi krila ptice. U očima divljinu šume. Na dlanovima paragraf iz snova. Došla je iz grada prije nekoliko mjeseci.  Kažu tiha je, hladnim pogledom odaje da je zaštitila sebe od vjetrova koji hladnim jutrima prolaze. Ipak biće da je stvorila štitove od ljudi. Možeš je gledati i slušati ali je ne možeš znati. Priča se da je nastala iz nekih priča da su je iz bajki nitima spojili.  Da je od zrna pijeska iz pustinje nastala njena haljina, da su joj kose zamrsili vjetrovi sjevera. Priča se i to da je ona mudra djevojka koja pogledom vidi ono što mi ljudi želimo sakriti. Sve ono što je ljudima na neki način drugačije o tom se pričaju bajke, mašta ljudima otvori vrata pa ti znaj šta je od svega ispričanog stvarnost. Sjedi često pored jednog od društva odbačenog čovjeka i pričaju satima. Kad sjedi pored njega ona se smije. A rijetki ljudi mu smiju prići.  Oni koji i smiju budu na odstojanju. On živi život na rubovima vr